Sven Adam Ewin
Duga u rosi zasja… I već ishlápi.
Tko je samiji nego samoća sama?
Kamo god kreneš, na kraju ponor zjapi.
Kamo god pogled upreš, na kraju tama.
.
Nemam vjere u svjetlo. Svjetlo varaka.
Odsustvo svjetla meni je puno draže.
Sve može biti lažno. Sve osim mraka.
Mrak je istina, jer ne može da slaže.
Sve što se rodi, Smrt je za vrat već stisla.
I mene drži. I ja se hoću propet.
Otimat se – ima li ikakvog smisla,
Kad sve što nisam – smrću postajem opet?
Možda smisao leži u onom Prije?
Il onom Poslije?… U ovom Sada nije.