PONČINA PRIČA

Te drage beštije
piše: Hrvoje Mužević
Sjedio sam na podvinjskom brdu, u predvečerje 1991. Kontrolni punkt prema Janiševcu, ili donedavno ulici Ive Čavčića. Povremeno se oglasila uzbuna ili nadlet aviona, od kojih smo strahovali i povlačili se u zaštitu vreća s pijeskom, poslaganim duplo iznad moje visine. U trenucima predaha pušila se jeftina škija i pričalo o nebitnim stvarima, kao da smo na nekoj ribičiji, a ne u ratu i granatama. Pored mene je bio dječak iz obitelji kod koje sam se sklonio kao ratni lutalica. Propao sam u životu i ponašao se kao bitanga, ali u to vrijeme rata, nitko te nije pitao tko si i šta si …već su svi bili milostivi i “domaćinski” raspoloženi.

Tako sam se preko noći smjestio kod te obitelji, a po danu dežurao na punktu. U trenucima odmora sam znao bančevati i tuči se, ali, prokletstvo …bio je rat i sve je bilo dopušteno. Ionako nam je to u nagonu. Jednom sam se sa nekim “pametnjakovićem” sukobio, i u naletu bijesa našao se taj dječak, kojeg sam nehotice ozlijedio.

Jbg, nisam namjerno, ali sam stoički očekivao deložaciju (što bi bilo normalno). Nisu zamjerili, osim majke. Ona je stalno vikala da me trebaju prijaviti, izbaciti, na šta joj je muž tiho odgovarao-“kako? Rat je!
Shvatio sam da unosim nemir u njihov ratom narušen sklad i odlučio sam potražiti smještaj u zapovjedništvu, kod starog doma, ali mi je taj dječak ponudio njihovu nedovršenu kuću kilometar dalje. Donosio mi je hranu i piće, a mene je baš bilo briga. Uživao sam i imao cijelu kuću za sebe, i nikome nisam trebao polagati račune.

Moje blagostanje je potrajalo, sve dok jednom mene i dečka nije uhvatila ratna sirena zračnog napada. Dječak je pohitao kući, no majka je zabrinuta digla paniku, a mladac je šutio.

Svaka mu čast! Lagao je da se igrao s prijateljima. Nisam mogao to prešutjeti, i došao sam za njim i priznao istinu. Ona je opet pošizila. Ali je prihvatila. Jbg, ako joj sin ima lude starije prijatelje “ratnike” … bolje da joj budu na oku. Otada smo ja i dječak sjedili na punktu ispred placa. Kao to veče. Gledao sam u “kolegu”ratnika, u punoj ratnoj spremi, kako pali cigaretu i doziva prijatelja. Smijali su se “mom” dječaku i rekli: -to vučjak, hahaha -to nije vidjelo vučjaka u protekle tri generacije!

Da, ja sam u stvari, (ako sam zaboravio napomenuti), bio veliki žuti križanac, u tipu vučjaka sa klempavim ušima. Bio sam prgavi fajter i uvodio sam red gdje sam stigao. Hodao sam sa gardistima i pucao na avione, skrivao se sa “mojom” familijom pred granatama. Jednog dana sam se vratio iz šume sa “sitnom ranicom” na rebrima. Za mene je to bilo beznačajno, ali ljudi su digli paniku. Kažu da im je šokantno, jer rana je otkrivala kompletna rebra.

U to doba ljudski život nije vrijedio ništa, a kamoli pseći. I znam da je majka htjela svojoj djeci najbolje. Plašili su ju sa bjesnoćom, pa nadalje smrću, itd. Muž je bio na frontu, pa nije imao priliku stopirati.  Ali,sva sreća, nije me ubila, nego utrapila nekoj budali koji je rekao da će to riješiti, i da mu treba takav pas.

Ne sjećam se šta je htio samnom, ali znam da sam (sa sada već bolnom ranom ) prešao deset kilometara i vratio im se dojutra. Majka se rasplakala, i znam da joj je bilo žao. Otac se taman vratio i lupio šakom od stol, potegao veze i našao dobrog veterinara, koji je riješio moju ranu za badava, jer je bio zapanjen da ljudi u to doba bezvrijednosti bilo kojeg života, pod granatama, voze psa doktoru.

Hvala mu. Bio sam pod narkozom, i kad sam se probudio, prvo sam skužio kantu na glavi. Ona me trebala spriječiti da kidam konce. Lud, kakav sam uvijek bio, ljutito sam digao paniku i demolirao cijelu kuću. Kasnije sam još dvaput zbisao, pa su se ljudi čudili kad vide psa sa plastičnom kantom kako jurca po šoru. Ali, rana je zarasla, i oni su razmišljali da mi nađu pravi dom. Dječak me zvao “Bijeli očnjak”, jer tad je taj film bio hit.

Sudbina je htjela da susjedin rođak, jedan dan dođe na kapiju i počne u suzama vikati: “Pončo, Pončo” . Nisam imao pojma šta hoće. Znam da je upao kod moje obitelji i tražio da me kupi. Oni su šokirani slušali kako čovjek priča da je iz Vukovara, ostao bez svega, kao i bez psa Ponča kojeg su ubili agresori. Emocije su mu navrle, jer je Pončo bio isti kao ja. Dopustili su mu da me uzme, pozdravili se i ja sam bio sretan. Živjeli smo dugo i nerazdvojno niz godina, bar koliko dječak zna, i vratili se u Vukovar.

Kasnije je dječak od komšijinog malog čuo priču da se čovjek napio i upucao me, ali nije htio vjerovati u nju. Vjerovao je da su to tlapnje pubertetskog klinca, da povrijedi prijatelja.

Što je istina, ni ja ne znam, a vi dragi čitatelju, također vjerujte u kraj koji vam više odgovara…..