PRAVI PLEMIĆI U LJUDSKOM SVIJETU

TE DRAGE BEŠTIJE
piše: Hrvoje Mužević

Na šumovitom podvinjskom brdašcu ispod kojeg teče potočić nalazio se stari dvorac. Ne baš toliko monumentalan, već prije kao  stara kuća u tipu nekadašnjih seoskih vila. Nakom nekoliko generacija stare podvinjske, obiteljske loze, u nju se naselila postarija plemkinja Saabor Alpha-Bella Đakovo.
Došavši iz susjedstva dvorca Eltzovih, ponijela je sve manire tipične, buržujske dame iz visokog društva.
Živjela je sa svojim slugančićima (muž, žena i njihov sin) i nekoliko družbenica. Najveća prijateljica za popodnevno druženje joj je bila slovenska plemkinja ruskog podrijetla Joyce. Iako je Joyce preko Poljske, vukla korijene do same Nikolajeve obitelji (mogla je čak  biti možda i nestala Anastasia) -bila je samozatajna i tiha.
Ponekad je voljela progovoriti dubokim ruskim naglaskom, ali više se ponašala kao tipična cura iz susjedstva.
To je živciralo nadmenu Saabor i smatrala je Joyce neprimjerenim oblikom plemstva u raspadanju. Zato je nalazila plodno tlo u svojoj rođenoj kćeri Bree, s kojom se savršeno sporazumjevala.
Bilo je tu još nekoliko kmetova i pripadnika nižeg plemstva, od kojih se najviše isticao zagorski kraljević Stich Snowhites Dwarf. Zbog Snjeguljicinog imena u svojoj tituli smatrao je da je potomak nekog princa iz bajke i vrijeme je gubio u potrazi za svojom izgubljenom ljubavi. Odbacivao je plemstvo i ponašao se više kao seoski kavgađija. Puhao je i nadimao se i stalno tražio dokazivanje u snazi (možda i zbog kompleksa zbog niskog rasta).
Vlasnica plemstva, SaaboR, živjela je sa svojom kćeri i Joyce na donjem katu kuće. Na gornjem su bile sluge.
Imale su vrt po kojem su se šetale i provodile dokona poslijepodneva. Svakim jutrom su dozivali poslugu  glasnim vikanjem.
Nisu imali zvonce, nego je Bree bila zadužena da grlenim povicima probudi domaćinstvo (ponekad čak i susjedno). Doručkovale su kao i plemstvo iz starog doba-hrpe mesa, bez vilice i bešteka. Grabile su direktno ustima i pljuvale po podu….. možda i zato što su bili- ipak samo psi…..
Da, ova priča je mogla početi i ovako. Kao neka čista bajka. A u stvari me ponukalo kad uvidim kako mi je čitav život podređen njima. Bree, Joyce i Saabor su njemačke doge, Stich westi a supruga i ja sluge (doslovno)!
Jutros sam bio posebno ljut, jer Saabor iz drugog dijela dvorišta (nakon petardi i blagdana) totalno skulirano preskoči ogradu od dva metra (koju sam cijelo ljeto pravio) i dođe i otvara vrata i ulazi u kuću.Ne mogu reći-ne bježi, ne izlazi van, ali kad hoće u kuću-ona dođe. Kao prava plemkinja-kad joj se „ćefne“,  sve se mora  ispuniti.
Danas mi je neradni dan i malo sam duže spavao. Do osam sati …jedva!
Jer, Bree je s donjeg kata počela lajati (jer je naučena u šetnju u šest) i morao sam je pustiti. Nije problem u nuždi (obavi ona to u boxu), već je problem što sam se ja drznuo ne skočiti na njihov prvi mig. Pustio sam ih van (dok je supruga otišla u Kauffland po bijeli kruh-za njih!), i dok se kuhalo meso,pućkao sam cigaru i sneno mrmljao. Pitam se tko je kome najbolji prijatelj i koliko je tu iskrenosti, a koliko koristoljublja. Saabor vidi (a i Bree) da su pretjerale i mazno me gledaju. Tapšam ih po glavi i kontam se da prestanem filozofirati …
Napisao sam ovaj članak da se ipak otkrije „pseća urota“ o držanju vlasti iz pritaje i da se vidi koja smo mi ljudi žrtva. Osim ljudi na selu, naravno, koji su slomili pseći otpor davnih dana i drže vlast čvrsto u svojim rukama. Lancem, puškom i oskudnom hranom. U ovakvim trenucima , odlučim i ja povući crtu, i kažem –„sad je dosta – ja sam gazda!“
I čvrsto to  mislim.
Čim napišem ovaj članak, pokazat ću im …ali sad moram prekinuti, jer meso se skuhalo, a Bree opet laje.
Obećao sam ih danas voditi u šumu na piknik, pa moram požurit´, da se ne ljute …
ah. jbg!