(NE)MOGUĆA MISIJA

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Tko malo bolje  i od početka izdavanja prati naš Hrvatski Glas prisjetiće se teksta slična naslova. Samo …tad glasio upravo NEMOGUĆA MISIJA. Bilo je to za Berlinskog maratona prije dvije godine. Hrvatski maratonac na triciklu na ručni pogon, Mladen Pucarić iz Društva osoba s tjelesnim invaliditetom iz Pule, sudjelovao tad po osmi puta na Berlinskom maratonu.  Ovaj životni i sportski entuzijast čini sve kako bi se natjecao u Berlinu. E, kao da je to lako! Ponajprije, Mladen se sam financira. Onda …sam se i doveze automobilom, pređe više od tisuću kilometara do Berlina, obavi sam sve formalnosti oko prijave i potom sudjeluje na maratonu dugom 42 kilometra i 195 metara zajedno s desecima tisuća drugim entuzijasta iz cijelog svijeta. Samo …nije isto biti potpuno zdrav i trčati ili isti taj put prelaziti smanjenih tjelesnih sposobnosti.
Jedne sam godine pratila kako uporno trči i do cilja stiže jedan 84-godišnji Japanac a drugi puta opet s koliko upornosti put prelazi trkač bez obje ruke. Čovjek ostane bez riječi promatrajući berlinske natjecatelje. Da smanjenih tjelesnih sposobnosti biti nije lako uvjerismo se i sami kad prije dvije godine krenusmo za Mladenom Pucarićem i njegovim domaćinima, berlinskim “Brođanima” prateći ih u nakani da Mladenu ispune želju i skupa s njim bace pogled s poznatog više od 300 metara visokog TV tornja na berlinskom Alekxandar Platzu. Tad nam odgovorni sasvim jasno priopćiše kako osobe u invalidskim kolicima ne mogu dizalom do vrha tornja. Kažu …propisima je zabranjeno jer takve osobe ne mogu  …u slučaju opasnosti u kolicima same napustiti toranj. Eto, sudjelovati na  berlinskom maratonu mogu ali do berlinskog TV tornja …ne! Svima bilo krivo, osta Mladenova želja neispunjena. Nemoguća misija.

Prošle godine Mladen nije dolazio na Berlinski maraton. Tko će to sve financirati!? Pa ove ponovno skupio snagu. Pratim redovito novinarski događaje oko i s berlinskim Hrvatima, njihovim  prijateljima ili gostima iz domovine. Ponekad se dogodi da me to izvještavanje dovede u sami centar događaja pa i ja ostanem ponesena. Dogodi se to kad se upoznaju vrijedni, nevjerojatni ljudi na koje se mora biti ponosan. Tako sam za akcije iniciranja dobrovoljnih davatelja koštane srži u organizaciji mladih Hrvata, i sama postala dobrovoljni davatelj koštane srži na što sam i danas ponosna. Dogodi se da događaj ili osoba dirnu, dotaknu dušu  …poput malene djevojčice što čeka na novo srce …ili da ganu suze oca kojemu su, u do danas nerazjašnjenim okolnostima, ubili sina …Dogodi se to! Ne možeš biti kamen. Pružiš ruku. Primiš pruženu.
Slično se desilo sa mnom kad upoznah Mladena Pucarića i njegovu čvrstu volju i životnu želju unatoč fizičkog hendikepa. Divim se i Brođanima koji mu redovito iziđu u susret. Pa sad, ove godine, i mene zapade učiniti mrvicu dobroga.
Prije koji mjesec javio se Mladen Pucarić. Kako drukčije danas …već preko facebooka. Priprema se kaže za Berlinski maraton. Dolazi! Zamolio da posjetim, pogledam i fotografiram hotel koji je onako  “na slijepo”, rezervirao. Zanimalo ga je li prilagođen osobama s fizičkim smetnjama, onima koii koriste kolica. Zadatak ispunih no ne javih baš radosne vijesti. Naime, naznačeni  hotel nije imao niti jednu sobu prilagođenu osobama s tjelesnim nedostacima  a i pristup recepciji nije uopće moguć u kolicima. Po osnovu mog izvješća Mladen otkazao rezerviranu sobu. No, do druge teško. Berlin je u dane maratona pun gostiju. Veli …možda i odustane ako ne pronađe što zadovoljavajuće …a ne smije biti niti previše skupo. U tom se i primaknuo datum održavanja 38.  Berlinskog maratona. A ja još ne znam pravo, stiže li naš maratonac ili ne.
Dilemu razrješila Elizabeta Kopić, dopredsjednica “Brođana” dojavivši mi kako su je iz pulskog Društva osoba s tjelesnim invaliditetom, zamolili podignuti startni broj za Mladena  Pucarića te mu ostaviti u hotelu kako bi kad stigne tu subotu, 24. rujna već imao sve spremno za dan poslije, za nedjeljni maraton. Dakle, Mladen se natječe …super …razmišljam, posjetiću ga u hotelu na Alexandar Platzu u nedjelju nakon martona. E jest ispravna ona …čovjek snuje a Bog određuje!
Subotnje jutro tog 24. rujna provedoh neobavezno u trgovinama na Alexandar Platzu. Skoro vrijeme pripravljati dnevni obiteljski objed kad stigoh doma. Telefon …gospođa Kopić priopćava mi kako se javio Mladen Pucarić. Stigao u Berlin. U preuzetim natjecateljskim papirima nedostaje jedan mali dio …mali ali najvažniji …chip putem kojeg organizator  svakog natjecatelja prati od starta do cilja, Bez tog detalja nema niti natjecanja.  Treba ponovno do mjesta izdavanja startnih brojeva , i to brzo dok još izdavanje traje …A nema tko!
E, kažem, pa kako sad …ja upravo stigla …baš bila na Alexandar Platzu gdje je i smješten Mladen …pa samo što nisu ulice zatvorene jer će početi maraton za one koji voze skejt …i sve tako, svi argumenti mi razumni …ali, netko mora do Mladena pa skupa s njim i natjecateljskom prijavnicom do mjesta izdavanja startnog broja po dragocjeni chip. To mjesto otvoreno do 18 sati. A već je 15! Gospođi Kopić kažem …idem! Obitelji velim …ručak će biti malo kasnije.
Trčim do obližnje postaje podzemne željeznice. Centralne dijelove grada već nadlijeću helikopteri. Još malo do početka martona za skejtere. Do hotela Agon mi trebalo i više od  pola sata. Mladen već čeka ispred hotela. Kupimo potrebne papire pa zajedno u automobil, kombi kojim je Mladen stigao iz Hrvatske. Već od prije znam …Mladen sve  što i kako god može  radi sam. Iz kolica se vješto prebacuje u automobil, kolica sklapa i smješta na zadnje sjedalo pa …krećemo.
U gradu je gužva. Uvijek je tako u dane održavanja maratona. Privuče brojne natjecatelja ali i brojne promatrače.
Startni brojevi se izdaju u zgradi nekadašnjeg aerodroma Trempelhof. Za parking ….jedva!
Može se reći kako smo imali i sreće ili …hrabre i Bog pomaže! A na aerodromu  pravi sajam za sudionike maratona i sve posjetitelje. Zabava , kupovina, glazba …tisuće ljudi. Na samom kraju duge nekadašnje aerodromske zgrade mjesto je izdavanja startnih brojeva. Probijamo se zajedno, žurno, ja ispred pa Mladen u kolicima iza. Mladen je umoran …pa netom je stigao u Berlin nakon pređenih više od tisuću kilometara, oboje znojni od gužve i žurbe.- Bez chipa sam uzalud dolazio …veli, ne mogu voziti sutra. Sedamnaest je sati. Startni brojevi se izdaju do 18. Konačno …stigosmo na red …pripovjedam organizatorima što se dogodilo natjecatelju, startni broj podignut  bez chipa. Oni pomno gledaju u računalo …e da, da …Puzaric  kažete …tu je …izvolite chip i puno uspjeha sutra! Uspjeli! Nitko sretniji od nas dvoje. Povratak potrajao, sve ulice prema centru i hotelu već zatvorene. U zadnji tren smo u dolasku izbjegli zastoj i zatvaranje ulica. U zadnji tren preuzeli Mladenov natjecateljski chip.

Stojim u Leipziger Strase. Nedjeljno je jutro. Natjecanje već počelo. Protrčao je i ovogodišnji pobjednik, kenijac Patrick Makau. Prolaze i natjecatelji na triciklima na ručni pogon. Čekam naše prepoznatljive boje. Zastava, dres, Mladen …podiže ruku u znak pozdrava …ostalo je do cilja još samo kilometar i pol. Uspio je! Suze mi u očima. Eh, kakav divan osjećaj! Dogodine će Mladen po deseti puta sudjelovati na Berlinskom maratonu. –Napravićemo feštu, zajedno s   prijateljima  „Brođanima“…kaže …tako ću se desetim Berlinskim maratonom oprostiti od natjecanja. -Hoćemo …potvrđujem …sretna da ovogodišnji Mladenov dolazak u Berlin nije završio kao ona prošla …nemoguća misija.