MALI UČO VELIKI GRABEŽLJIVAC

piše: Rajko Glibo
Vraćam se neki dan iz Travnika u zavičajnu Ramu i još uvijek devastirani Prozor koji vapi za oporavkom od klasične pljačke načinjene u ratu i poraću pod dirigentskom palicom dvojice teških jugoudbaša iz Zagreba koji su s njihovim izvršiteljem u Rami svoj bahati ego i frustrirane duše iza leđa ratne svakodnevice pothranjivali pljačkom, zaslijepljeni pohlepom i grabežom za sva zbivanja izuzev pljačke. Bio sam neka čivija u ratu.
Pokojni ratni predsjednik reče mi kao odgovor na moje pitanje, kako se tu radi o dvostrukoj liniji zapovijedanja i kako će on to brzo riješiti. Shvatio sam to kada je ubrzo sina postavio na čelo okorjelim jugoudbašima koji su se brzo prišlepali uz vladajuću stranku i haračili nemilice. Rat su tajnim dogovorom od prve do posljednje jugoudbaške glavešine opstruirali a „snašli“ su se pa su danas sa visokim činovima pretežito pukovnici poput njihovog drugog predcsjednika megalopova Ive Sanadera.
Oprostite mi. Moj okidač istine mimo moje želje uvijek ide na prvu i nikada ne promaši. Kukavnu nam državu srozaše na prosjački štap i baš oni koji je „opuhaše“ do dna sada parolaški potiču našto što nagriženo razočaranjem u nama umire. Licemjerno domovinski zrak i prostor ozvučuju besramno sa „Čuvajmo Hrvatsku.“ Smrdi mi i pomisao na okorjele lupeže i domovinske otpadnike.
Teoretičari pisanih tekstova zamjerit će mi na podužem uvodu, ali ja se borim i nikako da se otkvačim od njega. U mom obzoru još vlada moj nekadašnji i povremeno sadašnji mali učo. Svojih sedam banki nosim časno i uzdignuta čela.
Uz mene svuda ide moj suvozač koji mi nadomješta manjak kisika i odmiče trenutak beživotne horizontale tijela. Težak je poprilično moj Kisikan. Negdje oko 25 kg i ja kao teški srćani bolesnik ne smijem ni pokušati pomjeriti ga.
Na točkićima sam ga izvezao ispred moga stana u Prozoru. Naiđe visoki pogureni učo. Zamolih ga da mog Kisikana snese do na nogostup ispred zgrade. Zaključao sam sva vrata u stanu i sišao. Učo stoji kraj aparata.
– Nisi trebao čekati.
-A krađa?
-Ma kakva krađa? Tko će ukrasti aparat težak triudesetak kilograma. Bježati sa njim ne može, a ja sam tek tu da preko puta upalim  svog „opela“ i krenem na put.
-Hoće, čovječe, iz očiju će ti ukrasti. Ma gdje ti živiš pitam ja tebe?
Preko aparata na vješalici s jaketom i dugom plastičnom tvrdom kravatom za obuvanje cipela bez saginjanja stavljam jaketu. Desetak metara i koji metar više preko puta idem prema autu ne obazirući se siguran u svog susjeda uču da mu poštenja ne fali. Vratih se s autom da mi poznanica ubaci sve to na prvo sjedište.
Zastadoh od iznenađenja. Za tren je moj „pošteni“ učo s željezne kuke vješalice ispuzao obuvaču cipela i izgubio se. Pomislim da se za njim popnem u stan i očitujem in flagranti. Skroji se scenarij svađe koji lako može dovesti do zatajenja mog retardiranog srca. Tko bi onda odveo mog „opela“ u Zadar? Glupo pitanje! Nitko! Odveo bi ga mali učo a veliki grabežljivac, ali u svom pravcu. Moj Kisikan dobro bi mu došao kada mu usfali kisika, a dokle  je s kisikom u redu dotle ima kakva-takva života.
Vozim i šapućem sebi u njedra.  Frustrirane duše svoj bahati ego pothranjuju zaslijepljene pohlepom i grabežom. Cvjetanje poroka sve je nesnošljivije. Duše inficirane grabežom i pljačkom ne stide se ni onda kada ih oni drugi obilježe vidnom značkom.