KAKO MALO ZNAMO O ČOVJEKU
Javila se kratko elektronski dobra kolegica tamo s početka ožujka te priupitala, znam li da je u domovini, preminuo kolega, novinar Martin Dugalić koji je dugo godina živio i radio u Berlinu. Znam, naravno, već sam čula, odgovorim. Preminulog kolegu kratko i površno poznavah, par puta se susreli na kojem istovjetnom novinarskom zadatku, progovorili koju riječ. I naši berlinski svećenici u crkvama za nedjeljnog misnog slavlja pozvaše vjernike na molitvu „za pokoj duše preminulog hrvatskog novinara“. Pokojnog Martina Dugalića podsjetiše se i članovi Hrvatske kulturno-umjetničke i športske zajednice čiji je bio prvi predsjednik.
Par dana nakon smrti /3.ožujka/ te pokopa u Solinu/4.ožujka/ javile se kolegice s kojima je pokojni Martin Dugalić, duži niz godina radio na Radio Berlin Brandenburg. –Bilo bi lijepo napisati par riječi podsjećanja, napomenuše. Složih se i predložih da kolegice napišu osnovno jer su duže i bolje poznavale preminulog kolegu. No, tu stvar zape. Pokaza se , i u ovom slučaju, kao i puno puta prije, kako o ljudima s kojima smo dugo radili, dijelili brojne dane, događaje i doživljaje, zarađivali i skrbili zajedno za kruh svagdašnji, ponekad tako malo znamo. Skoro ništa. Pa pomoć u spoznaji o detaljima i crticama iz života preminulog kolege Martina Dugalića, potražismo kod obitelji i bliskih mu prijatelja. I saznadosmo prilično, dovoljno za ovu spomen-pripovjest.
Martin Dugalić je rođen 17.06.1946. godine u Slakovcima, selu u blizini Vinkovaca. Otac Marijan Dugalić sudjelovao je u II svjetskom ratu na strani partizana, ali nakon rata ostaje slijediti svoj politički smjer kao pristalica Radića i HSS zbog čega ima problema, te biva progonjen i bez prava na rad. Majka Lenka Dugalić je njemačkog porijekla, te samim tim također progonjena u poslijeratno doba. Jasno je iz ovoga i s koliko je problema moralo biti povezano odrastanje i školovanje Martina i njegove braće i sestara u vreemenu u kojemu su neke „dobre karakteristike“, igrale životno važnu ulogu.
Martin ima još dva brata, starijeg i mlađeg, te tri sestre – dvije starije i jednu mlađu. Osnovnu školu je završio u Slakovcima, srednju ( strojarski tehničar) u Osijeku, a nakon toga odlazi na Vojnu akademiju iz koje je nakon par godina isključen kao nepoželjan. Pokušavao je na još nekim fakultetima ali… Prema njegovim riječima:-Jedan profesor mi je rekao:“ Zabranjeno ti je školovanje, ali ti nitko ne može zabraniti učiti!“
Radio je u Vinkovcima na željeznici ŽTP Vinkovci gdje je počevši od niže rangiranog radnog mjesta brzo dospio do mjesta direktora, koje ne obnaša dugo jer nema potrebne “političke karakteristike”. Nakon još neuspjelih pokušaja života i normalne egzistencije u svojoj domovini, odlučuje se na odlazak u Njemačku 1972. godine. U Hrvatskoj je bio i aktivni nogometaš, a poslije i nogometni sudac.
U Njemačkoj je najviše vremena proveo radeći u elektro struci u Braun Boweriju. I to vrlo stručno i uspješno( npr.u Europa centru na poznatom Kudamu u Berlinu i danas je jedan luster koji je njegov dizajn; on je prvi izveo putujuću rasvjetu koja se danas najviše koristi kod božićnog ukrašavanja i za razna reklamiranja…. ).
1974. godine počinje raditi kao sportski i politički novinar za ondašnju SFB (Sender Freies Berlin), danas RBB/Radio Berlin Brandenburg. Sudjelovao je u osnivanju emisije radio programa Berlinskog zemaljskog radija, Sender Freies Berlin, pod nazivom: „Emisija za naše sugrađane iz Jugoslavije“. Osim te emisije, Berlinski zemaljski radio u to vrijeme je još pokrenuo i program na turskom jeziku. Cilj nije bio stvoriti neku Emisiju za Jugoslavene i na nekom jugoslavenskom jeziku, nego su od samog početka prilozi kao i moderacije naizmjenično rađene na hrvatskom, slovenskom, srpskom i makedonskom jeziku te pružiti aktualne informacije o sredini u kojoj slušatelji žive.
Raspadom Jugoslavije ukazala se i potreba uvođenja posebnih programskih cijelina na već spomenutim jezicima, a među tim programima ustanovljena je i posebna dnevna polusatna Emisija na hrvatskom jeziku. Jedan od stubova, nositelja programa Emisije na hrvatskom jeziku, u ulozi voditelja, komentatora i reportera bio je Martin Dugalić. Njegovi prilozi nisu samo obrađivali berlinsku tematiku, nego su se, s obzirom da je vrlo često putovao u domovinu, odnosili i na različite događaje u Hrvatskoj.
Posebno teško razdoblje koje ga je najviše pogodilo, bilo je u prvoj polovici 90-tih godina kad je s ostalim kolegama novinarima proživljavao ratne vijesti iz Hrvatske. I sam je ostao bez zavičaja, jer su mu njegovi rodni Slakovci pali pod srpsku okupaciju, a rodna kuća je razorena.
Martin je bio u to vrijeme uključen jednim djelom i u stvaranju jedne nove utopije u njemačkom medijskom prostoru, radija Multikulti. Sportski zainteresirani Hrvati u Njemačkoj desetljećima su se s povjerenjem oslanjali na pouzdanost sportskih rezultata iz Hrvatske kao i rezultata hrvatskih sportaša u međunarodnim natjecanjima, što im ih je desetljećima prezentirao Martin Dugalić ne samo na valovima Berlinskog zemaljskog radija nego i na valovima West Deutsche Rundfunka, popularno zvanog Radio Köln. Kao dugodišnji suradnik WDR-a bio je i poznat među Hrvatima diljem cijele Njemačke.
Iako Slavonac, ljubav ga je odvela u Dalmaciju, u Solin, gdje je posljednjih 20 godina vrlo često odlazio, pa u zadnje vrijeme i boravio sve češće i gdje je eto i pronašao svoj posljednji mir.
Šteta što nije uspio sažeti svoj život u jednu biografiju jer je imao i znanja a i materijala za podeblju knjigu. Onima koji su ga poznavali ostao je kao upečatljiva životna vodilja. Krasio ga je čist kršćanski i domoljubni stav prema životu, te njegova nepokolebljivost bilo kojem režimu a poradi životnih ugoda i povlastica.
Cijeli život je bio borac za pravo na vlastitu domovinu i jezik, kao osnov za bitak jednog naroda, i nikada isto pravo nije nikom želio uskratiti.
Iza Martina Dugalića je ostalo troje djece ( sin i dvije kćerke) , te pet unučića, kojima je usađen duboko u srce….
Eto, kako puno smo saznali o životu preminulog kolege. Kako puno stvari o kojima ništa nismo znali, niti prije pitali. Spomena i prisjećanja je vrijedan ljudski život.