ČUVAR DOTRAJALOSTI

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Najavljivani valovi promjena ne osjećaju se u hrvatskom društvu oni su izostali. Promjenom vlasti nije se dogodio i proces prijelaza iz totalitarnog sustava u demokraciju, iz nedemokratskog u demokratski poredak. “Promjene“ koje se događaju su manje bitne promjene, one su tek kozmetičke prirode, dok uopće ne postoji spremnost za promjenu odnosa koji se tiču oživotvorenja istinskog višestranačja, a time i stvarne demokracije u Hrvatskoj.
To govori da ni novi vladar nije spreman napustiti staro naslijeđe, da nije spreman zbaciti obličje totalitarizma, jednoumlja, zatvorenosti, da nije spreman i ne želi prihvatiti principe stvarne višestranačke demokracije. Novi vladar se umjesto na stvarne i revolucionarne promjene i programe ,koji odgovaraju prirodi i shvaćanjima naroda, odlučio na čuvanje dotrajalosti.
Nakon početnog zanosa odlučio se najprije na pasivno čekanje s promjenama, pa se počeo nećkati bi – ne bi , pa je promjene počeo odgađati , pa je konačno proveo kozmetičke promjene za koje tvrdi da su prave kako bi njima negirao potrebu za stvarnim promjenama.
Stvarne promjene danas nisu prisutne, one čak nisu niti spore i predvidljive njih uopće nema , a to je stoga ,jer je Milanović uvidio da mu je bolje zlo koje poznaje, nego dobro koje ne poznaje. Promjena nema, jer promjene znače odricanje od starog, sigurnog i poznatog, iako je to staro potpuno dotrajalo i u svojoj suštini mrtvo, i suočavanje s novim i nepoznatim koje budi strah da će se izgubiti ono sigurno i poznato, da će se izgubiti stečena moć i ničim ograničena vlast.
To je potpuno pogrešno opredjeljenje, jer je upravo strah onaj čimbenik koji čovjeka vuče prema dnu i u konačnici ga tjera u zamku ( Izreke 29,25 ) na što zorno ukazuje primjer bivše premijerke koju je istovjetni strah usmjerio na odluku da vlada “čvrstom rukom“ umjesto da hrabro provede revolucionarne promjene. Taj strah u konačnici ju je odvukao prema dnu, jer ju je narod odlučno zbacio sa svoje grbače.
Svakoj takvoj vrsti politike ista je sudbina. Takva sudbina bila je i politici Ivice Račana i Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a bit će i politici Zorana Milanovića, jer njegovom pojavom na vlasti nije se dogodilo ništa novo, nema novih činjenica.
U Hrvatskoj je i dalje sva politika vladajućih podređena interesima kapitala, a kad je tako onda nema ni slobode ni demokracije. Toga nema ,jer ono što demokraciju čini demokracijom , a to je višestranačje ne postoji, a ne postoji , jer šteti takvoj politici. Ono tome šteti, jer kontrolira politiku vladajućih, poziva je na odgovornost, poziva da se upravlja u interesu naroda, a ne u interesu kapitala. Kad bi Milanovićeva politika išla u pravcu promjena, odnosno kad bi se priznalo pravo na slobodno djelovanje svih političkih stranaka u Hrvatskoj bi tada bila pokopana takva filozofija vladanja.
Zato on ne mijenja stari i prokušani način razmišljanja i mišljenja hrvatske politike, zato ne vodi dinamičnu politiku. Zato njegova politika niti ne vodi razvitku i modernizaciji, a smjer promjena ne ide ka modernom društvu, prema porastu i razvoju demokracije onim čimbenicima koji bi mogli voditi prema porastu obujma i kvalitete materijalnih i duhovnih dobara, prema unaprjeđenju društvenih odnosa i općeg povećanja kvalitete života ljudi njihovih prava i sloboda.
Smjer “promjena“ ide nazadovanju i stagnaciji, zaostajanju u socijalnom, ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju, što će Hrvatsku voditi u još veću i jaču ekonomsku i društvenu krizu. Prave promjene mogu doći jedino promjenama u političkom pogledu u prvom redu omogućavanjem ostvarenja političke jednakosti i jednakih šansi za sve političke stranke i sudionike u hrvatskoj politici. Jedino takvim promjenama i takvom politikom mogu se riješiti otvorena pitanja i problemi, a nikako politikom koja se temelji na očuvanju totalitarizma i dotrajalosti uljepšane običnim recitiranjem, razmetljivosti u riječima, te zavođenjem javnosti lažnim obećanjima i obmanjivanjima.