TVORAC HRVATSKE RIJEČI

JEZIK RODA MOGA
napisala: Sanda Ham
Stjepan Babić najplodniji je suvremeni hrvatski jezikoslovac. Djelatnost mu se kreće od jezikoslovlja preko jezikoslovne i političke satire, do pjesništva i duhovne proze, a uz 86. rođendan, riječ je i o 71 godini od prvoga pojavljivanja u javnosti, od prvoobjavljenih mladenačkih radova, odnosno 59. obljetnici prvih filoloških radova.
Stjepan Babić rođen je u Oriovcu, 29. studenoga 1925. Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu. U Zagrebu je i maturirao 1947. Uz Osijek S. Babića veže kratko, ali važno razdoblje, prema njegovim riječima …presudno i prijelomno.

Važne osječke veze
U travnju 1942., poslije završenoga prvoga razreda brodske gimnazije, S. Babić upisuje se u salezijansko sjemenište u Donjem Miholjcu, u salezijanski zavod za zakašnjela zvanja – za one mladiće koji su završili najmanje četiri razreda osnovne škole, a žele biti svećenici. Salezijanci su svoje učenike slali na razredne ispite u osječku državnu “mužku” gimnaziju da bi imali svjedodžbe priznate državne škole pa se tako i S. Babić našao u Osječkoj gimnaziji. Ispiti se nisu održavali u zgradi današnje matematičke gimnazije u Tvrđi – nasljednice muške relane gimnazije, nego u zgradi Suda i u Donjem gradu u Učiteljskoj školi. Uvjeti osječkoga školovnja bili su teški – primjerice, zgrada je Učiteljske škole bila dan prije ispita bombardirana.
S. Babić spominje imena nekoliko profesora koji su 1942. i 1943. predavali u osječkoj relanoj (muškoj) gimnaziji – Marija Ličof, Branko Živančević, Luka Melkus, Jakov Šteb, Petar Hammes, Josip Haubert, Anzelmo Canjuga i Josip Šokičić. Šteb, Canjuga i Šokičić bili su svećenici i sva su trojica tragično završila. Kateheta Šokičić poginuo je u bombardiranju Osijeka 1945., a ostala su dvojica bili žrtve komunističkoga režima i namještenih sudskih procesa – Canjuga je umro poslije robijanja u Staroj Gradiški, a Šteb je osuđen na smrt, pa pomilovan na 20 godina zatvora.
Da bi sustigao svoje suučenike, S. Babić morao je položiti drugi razred, a to je značilo svladati gradivo cijeloga drugoga razreda za dva mjeseca, pa se tako dogodilo da je 1942. polagao drugi razred, a 1943. u četiri dana dva razreda, treći i četvrti. Položen drugi razred bio je prijeloman jer je bio propusnica za nastavak školovanja. Taj je osječki događaj S. Babić poslije pola stoljeća ovako opisao: “Kad su nam nakon ispita pročitali ocjene i kad mi je doprlo do svijesti da sam prošao, shvatio sam da sam spašen, da sam preskočio najvažniju preprjeku u svome životu i kao bez duše potrčah u dom. Trčim Osiekom i ne pomišljam što će Osječani misliti o jednom mladiću koji juri kao bez duše, a nitko ga ne tjera; trčim u visokim cipelama potkovanim šuneglama, a one odzvanjaju asfaltom kao topot konja. Taj mi trk i danas odzvanja u ušima, a pokreti lebde u živom sjećanju kao filmska slika koju uvijek možeš odvrtjeti kad god zaželiš”.(Marulić, 1997., Zagreb, str. 1168.)

Bavio se i politikom
Poslije mature u Zagrebu 1947. nije se činilo da će karijera Stjepana Babića poći u znanstvenom smjeru jer je dvije godine bio činovnik, zaposlen u zagrebačkoj Visokogradnji. Studij započinje 1949. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje upisuje Narodni jezik i književnost (A), Ruski jezik i književnost (B), Njemački jezik (C). Diplomirao je 1955. Iste godine kada je diplomirao, na istom je fakultetu postao asistent profesoru Judevitu Jonkeu na katedri za hrvatski jezik. Cijeli je svoj radni vijek proveo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član suradnik HAZU postaje 1977., izvanredni član 1986., a redoviti član 1991.
Stjepan Babić bio je članom Glavnoga odbora MH, a od 1989. do 1992. bio je i potpredsjednik. Osnivač je Vijeća za normu hrvatskoga jezika i bio mu je predsjednikom. Sudjelovao je u brojim znanstvenim projektima, među najvažnijima je svakako projekt hrvatskoga rječnika na čijem je čelu bio od 1991. do 1995. Član je predsjedništva i do 2007. podpredsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. Od 1993. do 1997. djelatno se bavio politikom – bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora RH, izabran u Brodsko-posavskoj županiji.
Znanstveni i stručni radovi otkrivaju temeljne smjerove Babićeva jezikoslovnoga istraživanja, ponajprije suvremenoga jezika – tvorba riječi, morfologija, sintaksa ponajviše u okvirima sročnosti, pravopisna i općenormativna tematika, teorija književnoga jezika. Nešto je manje radova o povijesti književnoga jezika, a pretežito je riječ o suvremenijoj povijesti. Plodna je djelatnost zabilježena i na popularizaciji struke i poticanju jezične kulture – riječ je ponajprije o jezičnom savjetodavstvu, osvrtima na pojedina jezična pitanja ili na jezična zbivanja objavljivanim u hrvatskim novinama.

Neizbrisiv trag
Kada se kaže da je Stjepan Babić u hrvatskom jezikoslovlju ostavio neizbrisivi trag, a to se često kaže, ne poseže se za frazom koja ima prigodničarsku vrijednost – kada je o Stjepanu Babiću riječ, neizbrisivi trag ima težinu i vjerodostojnost. Ono što je zapravo neizbrisiv trag u hrvatskom jezikoslovlju jest Babićeva tvorba riječi – tvorba i kao znanstveno područje djelatnosti i kao samostalna knjiga; Babićeva pravopisna i uopće, normativna djelatnost. Ta su dva područja, tvorba riječi i norma, najizrazitija, ali nema u hrvatistici onoga što bar nije dotaknuo Stjepan Babić, kao profesor ili kao istraživač – od staroslavenskoga i jezične povijesti, preko teorije jezika, do suvremenoga hrvatskoga jezika. Tomu sveobuvatnomu jezikoslovnomu prostoru Stjepan Babić prilazi kao istraživač i kao istraživač normativac.
Prema ocjeni suvremenika i kritike, jezikoslovno je najvrjednije Babićevo djelo Tvorba riječi u hrvatskom jeziku. U ukupnom Babićevu jezikoslovnom djelu dolaze do izražaja ponajbolja znanstvena obilježja, a Tvorba je riječi djelo kakvo je malo koji jezikoslovac napisao, koje je kapitalno i za pojedinaca i za znanost pa je Tvorba krupan prinos hrvatskomu jezikoslovlju i hrvatistici, ali i slavistici. Što se književnosti tiče, ona u Babićevu stvaralaštvu ima sporedno mjesto, jezikoslovlje je ono kojemu je Stjepan Babić posvećen, u kojemu je ostavio neizbrisivoga traga.

Nitko kao Babić
Stjepan je Babić u hrvatsku povijest utisnuo trag žestokoga normativca i još uže …pravopisca. Naravno, norme nema bez prethodnoga opisa i znanstvenoga promišljanja jezika pa normativnost ne isključuje znanstvenost, nego pred normativca postavlja još i krupan zahtjev praktičnoga pojednostavljivanja i prilagodbe znanstvenih zaključaka širokom krugu korisnika. Danas u hrvatskom jezikoslovlju nitko nije u tom spretniji i uspješniji od Stjepana Babića. Ipak, čini se da pravopisna, praktičarska slava ne može nadmašiti znanstvenu – kada je Hrvatski pravopis u pitanju, moguće je uspoređivati jer postoji nekoliko pravopisa, bez obzira koji su, kakvi i kada su postali. Međutim, kada se govori o tvorbi riječ – nije moguće uspoređivati jer ne postoji više tvorbî i mora se započeti od Babićeva naslijeđa jer drugoga nema. A to je teško nadmašiti.