Iseljeničke priče …IZ NAŠE ARHIVE /objavljeno 03. 12. 2011./
piše: Emil Cipar
Jednoga dana pozove me šef u ured. Ponudi mi mjesto za sjesti i reče da su odlučili promjeniti moj radni ugovor. Trebao bih postati tehnički namještenik, to je jedna stepenica više u karijeri, primanja će mi se povećati …ne baš bitno, ali će uz povišicu koju će sindikat izboriti na pregovorima to ipak biti znatno više nego do tada.
Nisam dugo oklijevao …potpisao sam. Iskreno rečeno, očekivao sam povišicu i drugi status, ali mi ono sa sindikatom nije bilo u potpunosti jasno. Nisam bio član i odlučih informirati se podrobnije.
Sindikalni povjerenik je bio Manfred, ljevač i vrlo ugodan sugovornik. Bilo me stid da nemam pojma u ulozi sindikata …ipak sam dolazio iz države u kojoj je sindikat bio sveprisutan. Nabavljao je zimnicu, svinjske polovine, organizirao izlete. Nije mi bilo poznato da su bilo što drugo radili.
Manfred me je pozvao u njihov ured u gradu i upoznao sa okružnim presjednikom Saveza sindikata. Bio je to Günther, stariji uglađeni gospodin, na čijem su licu godine teškog rada i boravka u Hitlerovom koncentracionom logoru ostavile tragove.
Nakon kraćeg razgovora …Günther mi gurnu u ruku „Germinal“, roman od Emila Zole. Rekoh mu da sam ga pročitao, ali Günther se samo nasmiješi i reče: –Nisi pažljivo. Inače bi već znao što znači sindikat.
Pročitah pažljivo. I shvatih. Za svoja prava moraš se sam boriti. Ako se udružiš sa sebi sličnima, veći su izgledi na uspjeh.
Htio sam vratiti Güntheru knjigu i potražih ga. Günther mi reče da ne moram vraćati knjigu, nego da ju posudim prvome koji mene bude pitao što je sindikat. Učlanio sam se u sindikat IG-metall.
Sindikat je postao moja duhovna familija. Sviđala mi se bliskost, direktnost i jednostavnost u ophođenju. Posebno je imponirala društvena i socijalna odgovornost, koja ti daje dojam korisnosti u društvu. Članarina je isto pošteno određena. Od svake zarađene marke jedan pfening, za više zajedničke ciljeve, za bolji društveni standard…
Potrudili su se da nedostatak znanja brzo nadoknadim, kroz seminare, predavanja… Imponiralo mi je što su me prihvatili kao ravnopravnog, moje porijeklo nije nikome smetalo. Moram reći da niti neorganizirani kolege nisu nikada stavljali u pitanje moje porijeklo, niti im je smetalo što sam ja samo privremeno kolega. Bili su ponosni da su iz ruševina podigli industriju, koja je cijeloj državi osigurala blagostanje i borili se za što veći komad toga kolača. Bili su svjesni koliko njihove sposobnosti koriste firmi i društvu općenito.
I međusobno se se oslovljavali sa kolega.
Ta ogromna socijalna odgovornost i osjećaj da sam možeš dati svoj doprinos izgradnji zajedničke budućnosti učiniše mi Njemačku puno simaptičnijom. Za svoje ideje moraš se sam boriti. I iako zajednička budućnost nije bila planirana …učini mi se mogućom.
Da se za bolju budućnost ne bori samo verbalno i u brojnim salunskim diskusijama …pokazalo se jednog proljeća 70-tih…
Tarifni pregovori zapeli. Tarifni paket želja sindikata učinio se poslodavcima ogroman, nerealan… Bilo je to uvjek tako, ali ovaj puta odlučiše ne popustiti. U prostorijama sindikata primjećuje se živost …priprema se štrajk, prebrojava štrajkačka blagajna, traži se potpora…
A motivacije za štrajk dovoljno. Ta mašinerija je uhodana i u stoljetnoj borbi isprobana. Ništa se ne prepušta slučaju, stihiji …sve mora biti planirano.
Ja …apsolutni početnik. Strah me je da moje neiskustvo može štetiti. Ali kolege mi …ponašnjem, gestima, rječima… daju jasno do znanja da računaju na mene…
Jedan hladno jutro u ožujku 1975.
Umjesto na radnom mjestu u tvornici, ja sam pred tvornicom i dijelim letke na kojima stoje zahtjevi sindikata za novi tarifni ugovor. Po nama su opravdani i realni. Dijelimo letke i prolaznicima koji ne rade u našoj tvornici. Cilj je pridobiti simapatije. Grije nas vatra iz metalnih košara u kojima gori ugalj. Za njega su se pobrinuli i darovali nam kolege iz IG Bergbau, koji ne štrajkaju, ali na taj način žele izraziti solidarnost za našu borbu.
Moja uloga je …razgovor sa „Jugosima“, radnicima iz Jugoslavije. Ali oni okreću glave, prave se kao da me ne poznaju, ne žele razgovarati. Prolaze, gledajući na drugu stranu. Neki mi kažu …nisam došao u Njemačku štrajkati, nego raditi.
Frustriran sam, jer vidim da moji njemački kolege imaju većeg uspjeha …oni razgovaraju, nailaze na odobravanje, potvrdno kimanje glavom…
Kada su radnici ušli u tvornicu prilazim vatri, ali ne osjetim njenu toplinu. Oko vatre se okupilo veće društvo …novinari, građani, svećenici raznih koncesija… U rukama mi puno nepodjeljenih letaka …osjećam stid zbog toga.
-Koliko si letaka podijelio kolega Emile? Upita me Günther.
Pogledam u gotovo nedirnutu hrpu. Koliko truda me koštalo prevesti to sve na hrvatski, koliko vremena…
–Svako …i ono najveće putovanje počinje prvim korakom. Na velikom si putu Emile, a prvi korak si učinio. Sresti ćeš na tome putu puno protivnika, puno neprilika… Tko se bori može izgubiti, ali tko se ne bori već je izgubio. Bori se Emile! …Reče… i pruži mi kavu u papirnatoj šalici…
Osjetih toplinu vatre. Günther nije bio prijatelj velikih riječi, ali je uvjek znao naći prave. Ugrijala me toplina vatre, toplina i snaga njegovih riječi, osjećaj solidarnosti i osjećaj pripadnosti jednoj zajedničkoj ideji …velikoj ideji.
I moja osoba je našla svoje mjesto u tome velikom društvu. Društvo koje ne pita za putovnicu, porijeklo, boju kože, spol… Osjećaj socijalne pravde i volja boriti se za nju je jedino što nas drži zajedno.
Tarifni pregovori te godine, završili ipak bez štrajka. Spremnost za štrajk bila je prevelika, pa su poslodavci popustili, a i sindikat odstupio od prvotnih zahtjeva. Te godine izborismo pet dana godišnjeg odmora više, povišicu plaća od 3,2% i još niz drugih stvari.
Meni, dodatno donesoše osjećaj korisnosti i emancipaciju od ukorjenjenog mišljenja da bilo tko drugi treba krojiti moju sudbinu.
Imao sam želju za osvetom svima onima koji prođoše pored mene, želeći da me ne vide. Prilika za to se pružala. Oni su trebali moju pomoć i vrlo brzo nakon toga počeše mi se obraćati. Ali …Günther mi je savjetovao da se ne pokušavam osvećivati. Nije to u stilu sindikata …njih iskazuje strpljivost i upornost.
Primijetih prednosti i snagu toga. Nikome nikada nisam prebacio okretanje glave …mada je, priznajem, bilo teško.
Idućih godina se scena nije ponovila, a broj sunarodnjaka sa članskom iskaznicom sindikata se povećavao.
Meni ostala u sjećanju vatra iz metalne košare. Čudna je njena toplina. Da bi ju osjetio moraš imati izgrađene stavove, osjećaj odgovornosti za svijet oko tebe, moraš se definirati, moraš odrasti… Moraš tradiciju smjestiti u budućnost, prepoznati njene vrijednosti.
Ali kad jednom osjetiš tu toplinu …ona grije vječno.