Nikola Šop
Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
i ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svijetlo-plava
i spusti se niz vrata malog stana,
nevinost joj se kroz bijelo platno ocrtava.
I postelja od nje bude obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti,
trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.