Te drage beštije
piše: Hrvoje Mužević
Miješa mi se tuga sa psovanjem. I realnosti. Pomalo i sa mitovima, dok noćni podvinjski zrak miriši na snijeg. Psujem sam sebe, dok dlanovima “runim” hladnu zemlju po još toplom Hefovom tijelu. Stari me zamolio da ga zakopam, jer sam uvijek u familiji bio “specijaliziran” za takve poslove.
Zato i psujem, što mi je dozlogrdilo kopati i sahranjivati živinu, koje je kod nas (hvala Bogu), bilo uvijek puno dvorište. Uvijek je netko star i na izdahu …i godine čine svoje. To je prirodni tijek stvari …pogotovo kod starog Hefa. Njegov život je bio stvarno poseban …i jako lijep, s obzirom kako je počeo prije deset godina …čistim horrorom.
Neki ljudi,kojima sam zaboravio prezime, donijeli su mi u ambulantu crno štene (brodskog) pekinezera, u listopadu davne 2002. Ushićenje zbog dvije crne bebice, prekinula im tuga, kad su vidjeli koje muškić ima tegobe. Seka je bila živi vražićak, a on …uh, bolje ne nabrajati (rođen bez kostiju u jednoj prednjoj nozi,donja čeljust rascijepljena,sjekutići poispadali) …jednostavno,teška greška prirode koju je najbolje odmah ukloniti. Da se ne pati. Štenac se nije složio s time …i na samo jedan pogled me uvjerio kako može nadvladati te tegobe i imati kakav takav normalan život.
Odlučio sam ga povesti sa sobom i grubo frknio odgovor zapanjenim vlasnicima kad su me pitali …šta će nam invalidni pas?: -bar neće bježati daleko od kuće!” …siknuo sam i odnio štenca u auto. Znao sam da će on i moj otac (Želja), brzo naći zajednički jezik.
I nisam pogriješio …ujutro je Zrinka (mama) gunđala da je psić cvilio i da ga je stari donio u krevet. Zatim ga je digao, i gledajući u njegov isplažen jezik promrljao: -zvat ćeš se Hefest, kao hromi kovač bogova iz mitologije!
Ja sam ostao u šoku, jer Želja nikad nije išao u maštovitost davanja psima imena. Dalje od Čupko, Bobi, i sl.
Ali, u Hefu je bilo nešto posebno. Da ne kažem božansko. Jer, štenac koji nije trebao preživjeti par dana, izrastao je u prekrasnog crnog pekinezera. Jeo je i pio najnormalnije, i po ničemu (osim šepanja) se nije primjetio defekt. Pokušavao je ganjati i kujice po selu, ali one su osjetile “lošu krv” i nisu ga puštale blizu. Čak i drugi psi ga nisu doživljavali, a on se uporno htio potući i pokazati tko je frajer. Ali džaba.
Na kraju se pomirio da je ipak drugačiji i vezao se uz Želju. I kauč na terasi. Sjećam se kad sam jednom došao svojoj kući (kilometar dalje) i zatekao Hefa pred vratima. Budući nije bio sklon skitnji, shvatio sam da je dan prije bio u gostima sa mojima. Sutradan je Željo otišao na put, a Hef ga je u panici došao tražiti …jer,u životu prolazi samo vjeran pas. A takav je on bio. I znao je da se to u životu stostruko vrati.
Godine su mu prolazile mirno i u blagostanju, i bio je sretan pas.
Jednom je zaspao pod autom, i nesretnim slučajem slomio kuk. Uh, tada je mene “zamrzio”. Jbg …namještao sam ga i liječio. Posljedica nije bilo, ali on se otada uvijek bojao da će dobiti bocu kad ja dođem. Nebitno, uvijek smo se štovali i kad su roditelji bili na moru, on je uvijek imao poseban tretman kod mene.
Unatrag dvije godine počelo je slabljenje srca i pluća. Želja je puhao, Hef kašljao,a ja sam ponavljao: -nema tu pomoći, budi realan, osam godina je, takav invalid …nikad ne bi mislili da će doživjeti i sl.
A njih dvojica su rekli …tko te šljivi i počeli piti neki sirup što je doktor starom prepisao. A u stvari ga je Hef …stukao po Željinom receptu, i držao se još pune dvije godine.
Prije par tjedana, prirodi je izgleda bio pun kufer što Hef cijelo jedno desetljeće “izigrava” njene zakone i odlučila je krenuti punom snagom u napad. Starost je Hefa stigla u hipu, mrena se navukla, oslijepio je, šečer u krvi, bubrezi, jetra, gušterača …Sve je počelo otkazivati.
Daj mu neku infuziju …govorio je Želja. Dao sam. Iako sam znao kako ovaj put gđa. Priroda ne prašta. Jučer je stajao dok sam ga mazio i tupo gledao u prazno. Jeo je, pio i hoda ….ali starost je otvorila širom vrata za njegovu pseću dušu.
Danas je otišao i starom isto nije bilo dobro. Ja sam ” te struke”, i odnio sam ga na posljednji put. U stari šljivik, gdje već spavaju Berni, Jenny, Tango, Britney i ostali. Stavio sam ga ispod panja stare trešnje (koja, davno posječena, sa neba se smije), i pozdravio se. Jbg, star je, al mi ga ipak žao …bio je poseban. Razmišljam se o životu, kako smo uspoređivali njega i Želju, kako je Zrinka uvijek govorila da je Hef borac …pitao sam se tko je slijedeći, pala mi baka na pamet …ma, čovjeka puknu svakakvi filmovi kad stoji na vjetru sa štijačom. Iznad groba. A onda sam se sjetio i nasmijao:
Možda mu je gotov godišnji i pozvali su našeg Hefesta grčki bogovi na posao …da potkuje Pegaza. Jer, ipak je to bolesno malo štene nosilo cijelo destljeće božansko ime. Sa ponosom i punim pravom…
Nisam to rekao …samo sam prosiktao: -ajd zdravo mali …drž se!