TUŽAN KRAJ VJERNOG PSA

Te drage beštije
piše: Hrvoje Mužević
Jednom davno, prije više od dvadeset godina bio jedan pas. Najobičniji mješanac, krivonog i ružan. U tipu terijera, žute dlake, tzv.“ružinog „ uha i široke, jake brkate čeljusti. Susjed  Mile ga je uzeo kao štene, od starog krojača, koji nije ionako znao kud će sa petero štenadi. Othranio ga je po propisu ,i polako je Ari izrastao u čvrstog, nabijenog mužjaka. Isti terijer, samo nešto kraći na nogama i potpuno žut. Bio sam tad dijete, i često se igrao sa Milinim sinom Antom. Ari  je jurcao s nama i svuda nas pratio. Bio je neprimjetan, ali uvijek tu negdje, oko nas.  Budno je  uvijek  pazio.Vrijeme je prolazilo, i Antini su odselili. Daleko. Gdje nije nikako bilo mjesta za Arija. Jadnik je ostao čuvati praznu kuću i s vremenom gledao kako raste šikara uokolo i nitko ne dolazi. Povremeno je otišao u selo i „lapio“ kakav komad smeća ili u boljem slučaju mesa. I žurno se vraćao kući na kapiju, pogleda uprtog u daljinu. Čekajući Milu. Na taj način je živio nekoliko tjedana i bilo mu je dobro. Ipak je on pravi, vjerni čuvar svoga ognjišta.

Taman kad je pomislio da je vjernost uzaludna i da vrijedi „otkazati“ poslušnost, i pridružiti se nekome čoporu lutalica,-u daljini je spazio nešto. Netko je išao-čovjek i pas. Prvo je prepoznao kuju-bila je to naša škotska ovčarka Linda, a čovjek pored nje-bio je moj stari Želja (tad je bio još jako mlad).

Moj otac, po svom starom običaju, nije se dvoumio kad je Ari krenuo za njim prema našoj kući.

Nije ga potjerao, već,naprotiv-vabio ga je -kad se Ari počeo kolebati da li je prerano za napuštanje nade da će se Mile vratiti. Tada je žuti Ari, odjednom shvatio da bi kod Želje moglo biti super. I da je vrijeme da zaboravi Milu i svoju zaraslu kućicu. Jedini problem obojici je bila Zrinka (moja mama), koja je „ko fol“ vječito gunđala na brojne pridošlice u našem dvorištu. Prodali su joj već isprobanu priču- „ma vidi ga kako je zgodan,ne mogu ga otjerati i sl.“ Zrinki je to bilo dovoljno. Ali pravila se  i dalje da ga ne voli.

„Tjerala“ ga je sve do  jednog nemilog događaja koji se ubrzo dogodio. Mi djeca, igrali smo se na putu, u našem šoru, koji je već tad nažalost, bio poligon za isprobavanje tadašnjih „bolida“ stojadina i pezejaca. U kući su nam bili gosti. Ja sam bio vani i išao po komšiju Joku.  Ari je išao za mnom. U trenutku, sjećam se dobro, -auto je proletio i Ari je završio pod kotačima. Mene je izbjegao za dlaku. Pogledom sam tražio Arija, koji je proletio ispod auta i završio odbačen na stazu pored puta. Ležao je u „sfinginom“ položaju, staklenim pogledom digao glavu prema nebu- i počeo zavijati. Onako, bolno-ali istovremeno- i zastrašujuće. Krv mu je curila na nos i usta. Digao sam paniku i po tadašnjem običaju smo ga smjestili na toplu deku u predsoblje i čekali da ugine. Tad nije bilo veterinara za takve stvari. Moja mama je plakala i proklinjala svaku psovku koju mu je uputila. Rekla je, kad bi preživio,-da bi bila najsretnija.I nikad ga ne bi više tjerala.

Ari ju je čuo. I dočekao svoju priliku. Ujutro je bio živahniji nego ikad. A Zrinka nije smjela pogaziti svoju riječ-i tako je Ari uz Lindu postao zvanično naš pas. I bili smo svi sretni. Čekali smo siječanj, da ga cijepimo „na punktu“ u selu, da postane i zvanično naš,dobije markicu i knjižicu-jer tako se tad radilo. Nitko nije razmišljao drugačije.

S vremenom je Ari pokazivao sve osobine pravog vjernog psa. Starog mog je pratio na sastanke, nas djecu na igranje. Znali su ga svi u Podvinju i divili mu se. Ja sam bio sav ponosan. Za razliku od „vrtirepke“ Linde-koja je gledala  samo kako će zbrisati-Ari je panično pratio da smo mu svi na oku.

I čekao je satima na nas. Ispred škole, doma, ureda, kuće. Bilo mu je bitno samo da se pojavimo.

Tada se desio događaj, koji je pokazao svu njegovu vjernost i hrabro srce. Jednu noć sam čuo Arija kako laje. Izašao sam napolje i vidio njega, kako protrčava bijesno u mrak, i odmah zatim čuo tresak kapije. Potrčao sam naprijed, i vidio stolicu ispod prozora. Netko je probao obiti vrata, a onda  uzeo stolac (koji je inače stajao ispred vrata) i planirao ući kroz prozor. Ali, na svu sreću, tad se Ari vratio iz noćnog života i  osujetio mu planove. Odmah je izletio Želja i pustio Lindu. Otvorili smo vrata i oni su izjurili u mrak divlje lajući. Želja je grunio dva-tri hica iz tanđare. U daljini se čuo samo njihov lavež u potoku, dajući nam do znanja da su izgubili trag. Nebitno, Ari je bio heroj. Naš heroj.

Ubrzo nakon toga, u to predratno doba Ari je nešto napao u starom štaglju. Stari je bio negdje u štabovima, planirajući  kako odbiti agresora, mi djeca smo spavali, a Zrinka je mela dvorište.

Probudila me, i ja sam kao hrabri sin otišao dolje vidjeti što je . Bila je lisica, i brzo smo dozvali komšiju lovca. Meni ju je bilo žao, jer je djelovala lijepo i pametno. Mom starom isto. Rekao je da ju ne može upucati,jer gleda pravo u oči. Znam da ju je i on žalio. Ali nisam znao, da je Željo znao-kako opaka bolest bjesnoća hara.

Kasnije je stigao nalaz-bila je bijesna. Mene su odmah poslali na cijepljenje, a Linda je uredno svake godine primala“bocu“. I još je bila zatvorena sa štencima. Nisam bio svjestan da je tad Arijeva sudbina određena. Najgora.

Policija, inspektori, veterinari-svi su odjednom napunili naše dvorište. Sa jednom željom-da ubiju Arija.

Ispostavilo se da nije nikad cijepljen, a mi nismo ni pomislili, jer je bio tek prosinac. Punkt u selu je bio tek u siječnju, i tad bi ga pocijepili. Tad se psi nisu vozili u ambulantu, niti pelcovali  mimo određene „akcije i punkta“. Na Arijevu žalost. Nakon dugo vremena , stari čika Andro, šef veterinarske i kućni prijatelj je nazvao starog. I objasnio mu da ne može završiti u zatvoru, kad nismo u pravu. Protivno zakonu. Ulovio ga je na temelju djece. Nas. “Što ako ti pobjesni i napadne Hrvoja ?“…i Željo se slomio.

Ubrzo je stigao lovac, stari Žuk. Upucao je Arija , i ubio ga tek sa trećim metkom. Mom starom pred očima. Stari je pukao i uhvatio vile. Išao je da ubije. Glupost situacije, i bol za Arijem, -koji je zbog gluposti nas i sustava , završio apsolutno kako nije zaslužio- mu je zamračila um. Tad ga je ugledao, kako beživotno leži, smrskane glave pune sačme i stao. Shvatio je da je sve gotovo. Urlici su utihnuli, kao i nešto u njemu …za uvijek.  Starog Žuka više nikad nije ni pogledao. Gadio mu se.

Kao uostalom i sam sebi. Ja sam pobjegao od kuće i jurio na biciklu. Vratio sam se tek kad ga je stari zakopao.

Stajao sam na humku i shvatio kako život uopće nije fer. Kako u životu nikako ne prolazi dobar i vjeran pas.  Možda, ali doslovno možda- prolazi samo dio nas….