Iseljeničke priče
piše: Drago Oršić
Vjerujem da većina ljudi zna za tu staru izreku. Ne želim nikako time vrijeđati Rome, ili kako ih mi, a i većina svijeta naziva …Cigani, ali uvijek kada bi netko napravio nešto, što je smatrano nenormalnim, znalo bi se reći, „ciganska posla“.
U te radnje spadala su i svakojaka domišljata zbivanja, kojih se normalan, ili nesnalažljiv čovjek, niti bi sjetio, niti bi mu na kraj pameti bilo provesti ih u djelo.
Po mojemu dolasku u Njemačku, a došao sam kao električar, iako sam završio elektrotehničku školu, tamo nisam mogao raditi kao tehničar, bio sam obvezan raditi godinu dana u firmi koja mi je sredila papire.
Kasnije sam si pronašao posao na održavanju elektro- sustava u klinici u kojoj mi je radila supruga, i prešao tamo. Bila je to firma u vlasništvu pokrajine pa nije bilo krize, jer bolesnih ima uvijek.
Moj šef ubrzo je uvidio kako je između mene i jedinoga jugovića koji je tamo radio razlika i u znanju ogromna, pa sam mu morao objasniti kako je on samo električar a ja ipak tehničar. Iako još nisam imao njihovo priznanje moje diplome, a niti sam znao kako doći do njega, nabaviše mi ploču sa Cullmanovim uređajem, pa sam radio na planiranju rekonstrukcija, crtao ih i uvodio poslovođe u posao.
Uspio sam u vrlo kratkom periodu steći povjerenje a sa time i status koji je imponirao. Kolega, jugović, koji mi baš nije bio naklonjen kada sam došao, vidjevši sve to, odjednom postade prijatelj u kojega sam se mogao pouzdati.
Da skratim priču, napredovao sam na poslu tako se nađoh kao tehničar za održavanje sustava na dodjelu za dijalizu.
Jednoga dana dobismo od uprave vijest kako će nam iz Torina, na kontrolni pregled, doći jedna transplatirana pacijentica (osoba sa presađenim bubregom), budući je u posjeti rodbini u Frankfurtu.
Ja sam vijest primio uzgred, jer o svemu se brinuo odjelni liječnik i medicinsko osoblje odjela. Organizirali su prevoditelja, za talijanski jezik, sve priredili za eventualnu situaciju da ne bude sve kako treba. Tu sam, naravno i ja bio uključen, jer valjalo je prirediti aparat za eventualni postupak dijalize.
I došao je i taj dan. Pacijentkinja je bila Romkinja. Na odjelu se pojavila cijela familija. Sve, možda ne bi bilo nimalo interesantno, da se nisu pojavili problemi oko sporazumijevanja. Naime talijanski Romi nisu mogli naći zajednički jezik sa prevoditeljem, jer nisu razumjeli talijanski jezik.
Nastalo je problem, jer nitko na odjelu nije razumio Romski. Prevoditelj je demonstrativno otišao, jer nije imalo smisla govoriti im bilo što, kada ga oni nisu razumjeli.
Iako im se odjelni liječnik sa puno strpljenja obraćao na njemačkom jeziku, ni to nije pomoglo jer oni ni to nisu razumjeli. I tko zna koliko bi cijela konfuzija trajala, da slučajno jedan od pratnje, na finom našem ne reče:
-I šta ćemo sad, jebiga!
Naravno, Nijemci ni to nisu razumjeli, ali ja sam odmah reagirao. Zatražio sam, uz dužno objašnjenje odjelnome liječniku, na uvid putovnicu pacijentice. Kako sam i pretpostavljao, bila je crvena, Jugoslavenska.
Objasnih liječniku da pacijentica nije Talijanka, nego jugovička, ali tek podaci u putovnici, koje pročitah, iznenadiše me. Putovnica je bila izdana u Slavonskome Brodu, mjestu prebivanja pacijentice, a i adresa stanovanja mi je bila dobro poznata, jer u istoj ulici je živjela i moja teta.
Nasmijao sam se pošteno, i upitah ih:
-Pa odakle vi iz Broda u Torinu, naime i ja sam Brodjanin.
Nakon nekoliko sekundi tišine, i iznenađujućih pogleda, skoro mi popadaše oko vrata. Umirio sam ih i u svojstvu tumača pomogao da pregled i sve ostale radnje koje bijahu potrebne proteknu kako bog zapovijeda.
Bili su mi zahvalni i rekoše da će opet, za par dana, prije no što se vrate u Italiju, doći na još jedan pregled. Umirih ih rekavši kako ću biti na odjelu i da neće biti nikakvih problema sa sporazumijevanjem.
Nisam mogao tada s njima puno razgovarati, jer sam imao prečega posla, ali obećah da ću to idući puta nadoknaditi. Otišli su.
Nakon nekoliko dana pozove me odjelni liječnik i zamoli da idući dan rezerviram za prevoditeljske poslove jer doći ce „oni“ pa će biti potrebno.
No pojavio se još jedan problem …njihovo zdravstveno osiguranje. Oni ga nisu imali, niti u Italiji, a nikakve papire nisu donijeli niti iz Jugoslavije. Liječnik me je zamolio da ih upitam za to, ali mu je ipak od strane uprave, valjda poznajući romski mentalitet, odobreno da sve pretrage, ukoliko ne bude moguće drugačije, prebaci na njemačko socijalno osiguranje.
I sam sam bio znatiželjan, odakle Brođanka na presađivanju bubrega u Torinu. Kakve su tu okolnosti bile u igri?
Idući dan sve je proteklo u savršenome redu, i dok se čekalo na rezultate laboratorijskih pretraga …nađoh malo vremena za razgovor. Naravno, zdravstveno osiguranje nisu ni imali.
-Pa pobogu kako ste vi iz Broda stigli u Torino na transplataciju? upitah ih začuđeno.
-Jednostavno, brate …vele oni. -Znaš, imamo mi tamo rodbine pa smo bili kod njih u posjeti. Raspitali se mi i raskukali tako da nas nisu mogli odbiti, znaš ti nas. Majka je bolesna pa onda nema šta čovjek neće da napravi samo da ju spasi. Išli smo svi skupa na razna mjesta i tako danima dok nisu odobrili da ju prime u bolnicu. E onda smo mi opet urgirali …a znaš ti nas, i pronađoše i bubreg za majku. Sve se može kad mi to hoćemo, brate.
Sad nisam baš bio njihov brat, ali pomislih kako izgleda njihovo urgiranje …postade mi jasno kako je sve išlo brze nego u ostalog svijeta.
-Pa kako to da niste nigdje osigurani? …upitah ja naivno.
-Ma brate, ne treba nama Ciganima osiguranje. Svi su nas vekovima proganjali, pa sada u ovu demokraciju, neka plate. Ne bi mi dolazili u Njemačku, tu nas baš i ne vole, ali morali smo sa Mercedes 500 na servis, a to je najbolje ovde napravit, pa onda i majku na pretragu, i to je ovde dobro. A neka i plate, puno nas je Hitler pobio.
Nisam mu ništa rekao na to. Možda je u pravu zbog Hitlera, ali taj pregled sam platio i ja iz mojih izdvajanja za zdravstveno osiguranje, a ja sa Hitlerom neman baš nikakve veze.
Zamislih se, a onda odmahnuh rukom i promrljah sam sebi:
-Ma ciganska posla.