PISMA UKRADENIM LJUDIMA
Piše: Dražen Radman
Pripadaš onom krugu pjevača koji još uvijek nisu uskladili svoj posao sa samim sobom.
Naime, pripadaš onim ljudima koji nisu pronašli mir u onome što rade.
Zadovoljstvo koje ti se događa tek je djelomično, i to uglavnom dok nastupaš ili dok snimaš nove pjesme. Iako si veoma poznat i premda imaš dovoljno materijalnih pogodnosti, dobro znaš da ti nešto nedostaje.
Također, dobro je da znaš da to nije niti malo čudno. Isto je tako i s mnogim drugim ljudima, bili oni poznati (kao ti) ili nepoznati široj javnosti.
Važno je da znaš da taj tvoj unutarnji osjećaj ne ovisi o poslu kojim se baviš niti o popularnosti i slavi, makar jedno i drugo bilo čak i dužeg vijeka.
Da, veoma ti znači kada te ljudi na ulici pozdravljaju, kada o tebi lijepo pišu u novinama ili kada ti se ljudi žele približiti kao da bi time i oni dobili dodatni plus na društvenoj skali vrijednosti.
Jasno je da je poseban doživljaj biti na pozornici ili na bini te upijati energiju publike koja većinu tvojih pjesama zna gotovo napamet. Skandiranje i poziv na bis uvijek dodatno podiže tvoj adrenalin pa ga s vremenom trebaš sve više i sve češće. Djeluje opijajuće tako da tvoj ritam nastupa postaje sve gušći. Zapravo, želiš što više boraviti u stanju koje te ispunjuje i čini sretnim.
S vremenom si stekao ugled i status koji trebaš opravdati ponavljanjem nastupa na jednako visokoj razini ma koliko velik napor to iziskivalo.
Osim toga, konkurencija je svakim danom sve veća, ne nužno i kvalitetnija, pa ti se javlja neminovna potreba za stalnim obogaćivanjem repertoara i samog programa, posebno pri nastupima uživo. Naime, moraš pratiti nove trendove, ponekad mijenjati stil pjevanja, a sve kako bi ostao in, tj. konkurentan.
S druge strane, nisi ni primijetio da si u toj utrci zagubio sebe samoga. Na nekoj točci si zaboravio na smisao svoga posla, odnosno na smisao samog pjevanja.
Postale su ti, eto, važnije sporedne stvari od onih glavnih. No, čini mi se da još od samih početka nisi znao zašto uistinu pjevaš i što želiš time postići. Dobra zabava i energija koja se izmjenjuje između tebe i publike – prelagan je odgovor na postavljeno pitanje.
Dopusti da zapazim da u većini slučajeva pjevač mnogo manje mari o onome što će pjevati, nego o onome kako će pjevati.
Naime, i ti tako često previđaš koliko je u pjesmi, koju će slušati tisuće ljudi, važno ne podcijeniti tekst, tj. njegovu poruku. A i ne bi trebao biti u velikom raskoraku s onim što pjevaš.
Možda pak pomišljaš kako još nisi dobio pjesmu koja bi bila ono pravo, tj. pun pogodak, a koja bi te podigla ili vratila na staze stare slave.
No, svatko tko svoj identitet povezuje sa svojom karijerom ili s jednom ili dvjemama pjesmama, mislim da je unaprijed osuđen na razočaranje. Dakle, čak i u slučaju da ti se uskoro i dogodi ”pjesma nad pjesmama” za kojom već dugo žudiš.
Naime, volio bih da shvatiš da ti nisi ono što radiš, već ono što jesi iznutra, u svome srcu. Ljudi najčešće vezuju svoj identitet s onim čime se bave. Predstavljaju se svojim zanimanjem misleći da su više vrijedni ako se bave unosnijim ili popularnijim zanimanjem. To je zabluda u koju su upali i stradali mnogi.
Dakle, moglo bi se ovako reći: ”Čovječe, ti nisi direktor firme – ti si ono što jesi u sebi! Čovječe, ti nisi prodavač – ti si ono što jesi u sebi! Čovječe, ti nisi znanstvenik – ti si ono što jesi u sebi! Čovječe, ti nisi pjevač – ti si ono što jesi u sebi! Čovječe, ti nisi starac – ti si ono što jesi u sebi!”
U tvom slučaju otežavajuća je okolnost što ti se većina ljudi iz tvoje okoline divi. Oni misle da si samim time što si pri vrhu estradnog miljea ujedno i pri vrhu osobne sreće. A to je, zna se, često i obrnuto proporcionalno.
Sjećaš li se onog svog kolege (nije jedini) koji bi uoči svakog svog koncerta morao popiti dvije čašice konjaka kako bi bio in na samome koncertu. Poslije nastupa bi redovito popio još koju, a zatim sjeo u automobil i u takvom stanju vozio do kuće postajući živa opasnost po sebe i druge.
I neki drugi se sasvim slično ponašaju, ali s drugim opijatima. Oni, u svojoj nemoći, ne mogu drukčije ma koliko znali da to što čine nije dobro.
Ono što znaju, jest to da u poslu kojim se bave gotovo uvijek trebaju biti u punoj formi jer moraju opravdati očekivanja brojnih obožavatelja, slušatelja ili onih koji dođu na koncert doživjeti pravi ushit i pravu energiju.
Tijekom vremena sve to postaje golem napor, tim veći ukoliko njihov manadžer ugovori gust raspored nastupa po cijeloj zemlji. Naravno, pritom ni u
jednom gradu ili mjestu ne smiju napraviti kiks pa, na primjer, zbog lošeg raspoloženja otkazati koncert.
Razumijem da te brine nesigurna budućnost te nastojiš na vrijeme sebi osigurati (materijalnu) egzistenciju za starije, tzv. crne dane.
Dakle, u sličnom si razmišljanju kao i većina drugih (ne)poznatih i (ne)slavnih ljudi kojima se pod pojmom dobar život podrazumijeva imati, ali ne i biti. Ništa novo pod kapom nebeskom.
Na tom putu si se, dakle, nekako pogubio jer si postavio, i ne razmišljajući o tome, vrlo krhke temelje pod sobom. Zato tomu i jest prirodna posljedica –ranjavanje na oštrim granama u toj gustoj šumi podlih stranputica.
Među ostalim, eto, vidim kako, uglavnom, pjevaš pjesme u čiji smisao ne vjeruješ. Kako možeš od srca pjevati pjesme koje govore o ljubavi do kraja života, a iskoristio si do sada barem nekoliko prigoda da budeš s nekom djevojkom zbog čistog užitka ne misleći koliku bol naposljetku izazvaju tvoji nagli odlasci?
Kako sa srcem možeš pjevati pjesme o moru i kamenu, koji ti više od svega znače, ako je istina sasvim drukčija, odnosno da gotovo nikad nisi sjeo na stijenu (škrapu) pored mora zagledan dugo u njegovu modrinu i tiho, umirujuće ljeskanje?
Reći ćeš: ”Što to govoriš? Kakve to ima veze? Pa svi tako rade.” Ima, itekako ima veze. Naime, pjevati nešto što nije istina i stvarnost tvoga srca, prilično je nezgodno jer se time nalaziš u raskoraku između onoga što izgovaraš i onoga što zapravo živiš.
Možda nisi o tome dovoljno razmišljao jer ti do sada to i nije bilo neki već problem i napor, ali tvojoj duši – svakako jest. Ona neprimjetno, a da te o tome i ne pita, ne želi igrati dvostruke ili trostruke uloge.
No, kad joj to ipak priuštiš, šalje ti signale u vidu nervoze, tjeskobe i tupe praznine.
Možda će ti neobično zvučiti, ali za tvoju dušu, kao i za bilo čiju, predviđeno je da diše u harmoniji s onim što govori, pjeva, radi, misli, želi itd. Mislim na harmoniju koja je životno poticajna, tj. na onu višu izgradnju tvog karaktera.
Rijetkost je danas, među vama pjevačima, da netko pjeva o onome za što vjeruje da može oplemeniti ljude koji te pjesme slušaju.
Većina, eto, prihvaća pjesme koje odgovaraju senzibilitetu duha vremena pa se prema tom duhu vremena biraju i melodije i tekstovi koji bi bili dobro primljeni i koji bi svojom intrigantnošću i lascivošću skrenuli pozornost publike na sebe.
Čest je i slučaj da pjevač nema izgrađen osobni identitet pa samim time nema ni valjan kriterij, prepušta se tako struji različitih pjesama i tekstova s kojima ima prinudan odnos.
Čini se da je u današnje vrijeme glavni kriterij stvaranja pjesama – uveseliti ljude, učiniti ih opuštenijima, tj. pružiti im zadovoljstvo ugodna osjećanja.
Uglavnom je to jedino što se nudi.
Osobno ne mislim da bi najveće težište trebalo biti samo na tome. Mislim da, osim navedenog, pjevač i autor, posebno, imaju odgovornost prema svojoj okolini da stvaraju i pružaju pjesme koje će ljude potaknuti i na razmišljanje; koje će ljude poticati da donose dobre odluke; koje će mnogo više upućivati na istinsku ljubav i vjernost (a ne obratno); koje će govoriti o zauzimanju za dobro bližnjega; koje će se zauzimati za prijateljstvo, nadu, opraštanje itd.
Vjerujem da živimo u vremenu koje nije odveć zabavno. Naprotiv, sve je tužnije. Svima nam treba neka drukčija i životnija zaokupiranost koja potiče ljude na razmišljanje o životu uopće, o tome tko su i zašto uistinu žive, kamo idu.
Da, potrebne su nam pjesme koje će progovarati o čovjekovim stvarnim potrebama, o onome što ga muči, čega se boji, u što polaže nadu. Naravno, potrebni su nam i šaljivi tekstovi, ali ne i jeftine doskočice pogodne za humpa-cumpa poskakivanje. No, dobro, za svakoga treba biti ponešto.
Nisam posebno pametan ako ustvrdim da se pri izboru pjesme tekst, u pravilu, podređuje melodiji iako s njom treba biti u harmoniji.
Mnogi će reći kako se time ne treba zamarati. Čini mi se da je klima u društvu, dobrim dijelom, upravo takva kakva jest baš zbog toga što težimo nezamaranju, čime se lišavamo mogućnosti da zagrebemo malo više ispod površine. Tamo bismo, možda, otkrili neki dragocjeni biser, ideju kao i nit vodilju.
Svjestan sam da tebi, a vjerujem i još mnogima, ovih nekoliko riječi zvuči kao science-fiction, ali sam isto tako svjestan da ako se ne napravi bitan pomak od ovog postojećeg – piše nam se još mnogo gore.
U tom slučaju vjerojatno bismo pjevali još veselije i lagodnije pjesme kojima se nitko živ ne bi zamarao, ali bi zato brod sasvim sigurno tonuo sve dublje.
Naravno, da bi bilo tko uvidio potrebu za promjenom, mora najprije uvidjeti potrebu za promjenom u sebi, svom vlastitom srcu. Morao bi uvidjeti koliko se prašine i nereda nalazi u njemu. Morao bi uvidjeti da je vrijeme kratko, a život predragocjen da bi ga tek tako potrošio i promašio svrhu.
Trebao bi uvidjeti kolika se strahota i laž krije iza uvriježenog poimanja da su novac, popularnost, fizičko zdravlje i užitak ono što čovjeku donosi sreću i čemu većina teži.
No, u svojoj dubini čovjek još uvijek teži za mnogo boljim i uzvišenijim melodijama. Teži zapravo za uzvišenom melodijom unutarnjeg mira, za melodijom istinske ljubavi, za dobrotom i poštenjem, za iskrenošću i razumijevanjem, kao i za igrom u kojoj ne želi pod svaku cijenu biti pobjednik.
Da, čovjek i danas, ispod svakojakih naslaga, teži za pjesmama koje će u njemu pobuditi drukčije oduševljenje koje će razgaliti njegovo srce, otvoriti ga za neprolazni smisao.
Da smo kojim slučajem stvoreni za življenje po onom poznatom sloganu Jedi, pij i uživaj ili po onom U se, na se i poda se, a nismo, onda bi ova priča bila odlična meta za ismijavanje i zasluženo zbijanje viceva. Ali nismo, stvoreni smo za nešto mnogo više i bolje.
Kako ništa nije slučajno, onda je sasvim logično da sve ima svoj smisao ma koliko se to na prvi pogled ne činilo takvim. Onda smo stvoreni s osobitim razlogom jer naša duša nije predviđena tek za dubok uzdah i prolazan krik.
U tom slučaju ni tvoj glas nije slučajno lijep. Zapravo, divan je i Bog ti ga je dao kako bi birao i pjevao one pjesme koje će oplemeniti najprije tvoju dušu, a onda i duše mnogih oko tebe. Što to u stvarnosti zaista znači, morat ćeš otkriti sam. Morat ćeš prepoznati put kojim ti je ići u vremenu i prostoru koji su ti dani.
No, to se ne će dogoditi ako prethodno ne prepoznaš najljepšu melodiju Onog koji te stvorio iz ljubavi i koji ti je od rođenja poklonio takav glas. Poklonio ti ga je, dakle, s točno određenim i – dobrim ciljem.
A prije i iznad svega, On ti poklanja sebe kao najveći Dar, kao najljepšu melodiju bez koje svaki čovjek lako upropasti sve darove koje dobije, među kojima je i pjevački dar.
Naime, s Bogom u srcu mijenja se perspektiva. S Njim život postaje vrijedan dar, čak i pjesma , baš ondje gdje ”svira”, pa makar ne bio milozvučan poput tebe.
Jer sam čovjekov život tada postaje pjesma koju će barem još netko čuti i biti privučen k milozvučju nebeskog kompozitora, a ujedno – i dirigenta.