Marijana Dokoza
Nitko nije znao koliko sam misli proživjela,
I znam da nitko ne mari za te noći,
A niti jutra
Koje sam dočekala u tišini svoje suze.
Drhtala je moja duša,
Pod težinom bijelih tratinčica,
Koje si prosipao po mome putu,
Iako se nazirao njegov kraj.
Nitko nije vidio krv što se sušila pod bjelinom tratinčica,
Što se uspinjala uz stabla bršljana,
I nitko nije vidio mjesec kako krvari,
Pod udarcima mojih misli.
O ljubavi, mjesečeva i jutarnja,
Zaboravi moje krvavo srce i ponesi ponos niz bršljane,
Pusti ga negdje pored rijeke
I pomiješaj ga s krvlju mojom.
Pođi sa mnom kao da sam već umrla,
I nemaš nikakvog izbora nego hodati uz dom mog tijela,
Ponovno te okusih na svojim usnama,
U mislima što se prolijevaju po bijelim tratinčicama!