PREOBRAZITELJ

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
-Vladavina naroda treba trajati cijelo vrijeme, a ne samo 12 sati, koliko traju izbori. ( Boris Šprem)

Tom rečenicom novi predsjednik Hrvatskog sabora javno je priznao da u Hrvatskoj do jučer nije bilo demokracije, jer demokracija znači vladavinu naroda.

Dao je time za pravo svima onima koji uporno tvrde da je hrvatsko društvo nedemokratsko društvo, da se u Hrvatskoj umjesto razvoja demokracije razvijao totalitarizam, da je na snazi bila moć režima koji je uspješno dirigirao  segmentima društvenog života, da je svaki kvalitetan razvoj društvene autonomije bio uspješno sprječavan i da je time bilo onemogućeno uspostavljanje bilo kakva uporišta za ikakvu autonomnu moć društva, da se uloga države i državnih tijela svodila na dominaciju i odlučujuća u odnosu na građane.

Novi predsjednik Hrvatskog sabora tom rečenicom dao je za pravo svima onima koji tvrde da se osvojena moć koristila u promicanje interesa onih koji drže moć, a ne dobrobiti društva kao cjeline, da su najveću moć imale manje skupine ljudi iz čega je proizišlo današnje stanje podijeljenosti hrvatskog društva u dvije glavne skupine – vladajuću manjinu i pokorenu većinu, na one koji vladaju i one kojima se vlada i da ta vladavina nikako nije bila vladavina nad jednakima i slobodnima, već na nejednakima i neslobodnima, na većini koja se stalno i samo pokorava, koja je isključena iz vladavine.

Potvrdio je predsjednik sabora takvim svojim istupom već izrečenu konstataciju da je vladavina naroda U Hrvatskoj tek prazna fraza kojom se do sada legitimirala diktatura i totalitarizam tj. onakvo uređenje u kojem hrvatski građanin nije bio građanin u svojoj biti i punini, već građanin u vladavini malobrojnih, što znači da nije imao mogućnosti da sudjeluje u vladanju, da nije imao moć sudjelovati u donošenju političkih odluka, u donošenju zakona te kao takav vladati i ujedno se pokoravati takvim svojim zakonima i pritom biti i ostati slobodan. Potvrdio je predsjednik da je u Hrvatskoj na snazi onakvo uređenje od kojeg koristi imaju samo oni malobrojni, koji vladaju i nikome se ne pokoravaju.

Sa takvim svojim istupom, u trenutku preuzimanja jedne veoma važne ustanove, novi predsjednik Hrvatskog sabora predstavio se kao velika novost, kao preobrazitelj, ali danas, kako izgleda, ta preobrazba je potpuno izostala i nema joj naznaka. Zato se postavlja opravdano pitanje, stoji li on iza izrečenog i želi li doista učiniti korjenite i duboke promjene u političkom životu Hrvatske i njenom ustroju, ili je ta nova pojava, nakon Josipovićeve (ne) pravde, još jedna demagogija u nizu proizišla iz stranke koja se nekada zvala i strankom demokratskih promjena, a u stvarnosti se do sada pokazala, kao stranka demokratskih prevara.

Već ovo kratkotrajno vrijeme vladanja SDP-a i njenih partnera pokazuje kako su oni demokraciju samo iskoristili kao sredstvo pomoću kojeg su se domogli i osvojili državni monopol nad silom, da ne prihvaćaju i ne shvaćaju demokraciju kao vladavinu naroda, da će im ona i ubuduće biti prazna forma u funkciji preduvjeta mogućnosti pristupa i uzurpiranja sredstava državne moći.

To nikako nije proizvoljna tvrdnja, jer da su promjene namjera, da je namjera uspostaviti društvo vladavine naroda, onda bi se već danas radilo na tome da se uz dva postojeća sektora društva, onog javnog (država) i onog privatnog ( tržište ) radilo i na izgradnji i trećeg sektora bez kojeg nema demokratskog društva i vladavine naroda, a to je sektor građanskog (civilnog) društva, koje je nezamjenjiva komponenta svakog ozbiljnog nastojanja na demokratizaciji.

Civilno društvo jesu građani koji se aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja, a takvog aktivnog djelovanja građana u Hrvatskoj nema, time nema ni izgradnje institucija demokratskog, političkog i pravnog sistema, a niti će je biti bez aktivne participacije građana- državljana. Bez njih je ta izgradnja prazna i nedjelotvorna, što pokazuje slika današnje Hrvatske.

Civilno društvo, kao treći važni sektor koji jedno društvo čini demokratskim, u Hrvatskoj je marginalno i nije dijelom glavne matice događanja. Građani u hrvatskom društvu ne sudjeluju aktivno u oblikovanju politike, nema aktivnog i odgovornog građanstva u hrvatskom društvu, nema učinkovitosti i uplitanja, izostaje utjecaj građana na vlast kako bi odgovorno ispunjavala svoja obećanja i obveze.

Nema kritičkog propitivanja postojećeg stanja, nema prave aktivnosti civilnog društva, nema živog političkog angažmana javnosti i građana, kako bi se stanje izmijenilo.

Sveukupno odlučivanje u Hrvatskoj preuzeto je od strane centara ekonomske i političke moći. Političke i ekonomske elite dominiraju nad svim područjima života bez ikakvog upliva i utjecaja građana. Utjecaj moći elita nad cijelim društvom je neograničen. Najvažnije odluke donose oni, a te odluke odražavaju njihov interes, a ne želju građana, koji uopće ne mogu utjecati na politiku društva, ili otvarati teme koje elite zanemaruju ili potiskuju. Nema procjene političkih mjera i programa koje se donose i provode. Građani ne mogu inicirati i su-određivati te programe i mjere. Jednom riječju građani ne predstavljaju politički faktor, odnosno predstavljaju, kao i do sada, samo periodično i to prilikom izbora kad se sabor raspušta – da se izabere novi – a onda čim se obave izbori prestaju biti faktor u slijedeće četiri godine. Nikakva je to vladavina naroda tj. njegovo učešće i ravnopravnost u vladanju.

Bez građanskog angažmana i sudjelovanja promjene zato predstavljaju tek jednu farsu.

Predstavljaju demokraciju bez smisla i sadržaja u kojoj se demokracija uspostavlja bez protu-moći društva.

Bez protu-moći, bez sudjelovanja građana nema afirmacije demokratskih vrednota u Hrvatskoj. Izostanak toga znači da neće tako skoro biti uspostavljena vladavina naroda i da će ista i dalje trajati 12 sati, onoliko koliko traju izbori.

Špremova demokracija ista je kakva je bila i jučer. To je defektna , manjkava demokracija, jer ne osigurava uvjete za razvoj i za aktivno i jako civilno društvo. Moguće ju je upotpuniti i izgraditi samo uz ulogu civilnog društva čiji izostanak znači i izostanak demokratskog pluralizma, poštovanja ljudskih prava, dobru vladavinu, povezanost društva…..

Izostanak civilnog društva znači tiraniju na djelu. Za Hrvatsku to znači da promjenom vlasti tiranija nije dovršena te da će prestati jedino stvaranjem opće strategije jačanja civilnog društva, koje je u današnjoj Hrvatskoj najslabiji sektor.

Koliko je taj sektor u Hrvatskoj slab govori činjenica da današnje organizacije civilnog društva gotovo malo ili ni malo surađuju u pripremi, donošenju i primjeni različitih političkih zakona i odluka, dok je mobilizacija građana kroz te organizacije potpuno zapostavljena.

Mnoge nevladine organizacije, koje dobiju ili računaju na novčanu potporu vlade ili lokalne vlasti, ne kritiziraju vladu i njene postupke, ne upliću se u (ne) rad vlade i stoga kod njih izostaju njihove prave i konkretne akcije u promociji demokracije, a razvijaju se mehanizmi samocenzure.

Mnoge od njih su i pod velikim utjecajem politike i političkih stranaka, tako da politika ima svoje prste u civilnom društvu, što dovodi u pitanje i samu civilnost pojedinih organizacija.

Zbog jednog i drugog civilno društvo nije i ne može biti relevantan čimbenik koji drži odgovornim, kako vladu, tako i gospodarstvo.

Što je u Hrvatskoj još primjetno je da su veoma male aktivnosti organizacija u informiranju i obrazovanju građana, ta da civilnom društvu nedostaju ljudi koji su spremi javno zagovarati boljitak i napredak, socijalnu osviještenost, slobodu, prava, odgovarajuću naknadu za rad, redovite plaće, pa i samu organizaciju građana u obrani prava i inzistiranja na odgovornosti i ograničenosti države.

Bez civilnog društva, kao nužnog sektora i preduvjeta za vladavinu naroda i dalje će u Hrvatskoj postojati neodgovornost i neograničen utjecaj političke i ekonomske moći nad cijelim društvenim životom, a tezu kako će narod vladati je obična prevara koju zastupaju upravo oni  koji vladaju umjesto naroda.

Jedan od takvih je Boris Šprem tipični hrvatski “političar“, koji jedno govori, a drugo čini. Jedan je to u nizu “vrijednih“,  “časnih“ i  “uzoritih“ ljudi sa sramotnim običajem laganja i jedino što je u svemu tome istinito i sigurno je činjenica da on tu svoju sramotu ničim neće i ne može saprati ( Sirah 20,26).

Ta sramota vidljiva je već sada u činjenici da je predsjednik Hrvatskog sabora, samoproglašeni preobrazitelj, tek obična lutka na koncu, jer je ustanova, kojoj on predsjeda obični servis moćnika društva, servis u kojem se poslušno i pokorno potvrđuju unaprijed donesene odluke.

Jer je ustanova kojom on predsjeda bez moći pozvati na promjene, pozvati na odgovornost i bez funkcije bilo kakve kontrole nad drugim organima, suprotno tome sama podliježe odgovornosti i kontroli drugim organima.

Niti predsjednik, niti ustanova kojom on ravna ne predstavlja, a trebala bi, čimbenika društvenog stvaralaštva i razvijenog života, ne predstavlja ni volju naroda iz razloga, jer je ta ustanova  zarobljena i pod diktatom totalitarnih sila i zato će u Hrvatskoj i dalje postojati vladavina tiranije, a “vladavina naroda“  trajat će kao i do sada samo 12 sati, koliko traju izbori.