Marijana Dokoza
Od onog mjesta gdje su se rodile tvoje oči,
Ostalo je samo trnje,
Po kojemu sad hodam,
Izmorena, pretučena i kriva
Tvoje su noge meni date,
Kako bih mogla doći do granice savjesti i nevinosti
Okrunjena bijelim velom,
U laži sam se predala
Sada plačem, molim i preklinjem,
Da me ostave tvoje noge,
Htjela bih doći do granice života,
Smirena.
Od one ljubavi koja se za mene rodi,
Nije ostalo mnogo,
Ali onoliko malo koliko je ostalo,
Ne da mi mira.
Vrijeme se još ne predaje u potpunosti,
Borim se s njegovim djelima i riječima,
Kad bih ga mogla uzeti,
Uzela bih ga i bacila ga pred tvoje noge.
Zbog mira.