KOLUMNA POVODOM
piše: Nada Landeka
Ovo je glavno pitanje posljednjih mjeseci, pa i zadnjih nekoliko godina koje se povlači po medijima, među ljudima. Top vijest, rekla bih! Kao domaćica sa popriličnim iskustvom, ili kao proizvođač, znam dobro da koliko jako i snažno zamahnem metlom, toliko ću uspjeti i počistiti. Bez jakog i snažnog zamaha nema ni pomaka. Ponakad je netko znao počistiti kuću tako da je na brzinu pomeo smeće pod tepih, ali ta prividna čistoća nikad ne bi trajala dugo. Obično bi se „čistač“ spotaknuo o tepih zaboravivši da se ispod njega nalazi nagomilano smeće.
Dakle, može li se, odnosno mogu li se korupcija i kriminal iskorijeniti?
Može! Prvo, na način da svi ljudi imaju život dostojan čovjeka. Dakle, da ljudi imaju sigurna radna mjesta, i za to radno mjesto svoju plaću. Ovo garantira i Ustav, dakle ne traži se i ne očekuje ništa nemoguće.
Nadalje, da se otkrivena djela korupcije i krimala kazne po zakonu, a onoga tko na isto uputi …nagradi! To je uobičajeni način kojim se rješavaju problemi. Kod nas je nešto malo drugačiji sistem, obično se onom tko je počinio kazneno djelo da neka sitna nagrada da šuti i ne otkrije druge, a onom tko je uputio na kriminal utjera strah u kosti; prozivanjem svakojakim ružnim imenima, podmetanjem lažnih kaznenih prijava, učestalim poreznim nadzorom, nemogućnošću pronalaženja drugog posla, prozivanjem itd. Uglavnom, pokušava se u potpunosti umanjiti njegov značaj, odnosno, diskreditirati osobu u potpunosti kako joj ne bi više nikad palo na pamet niti se boriti, niti što prijavljivati.
Sjećam se jednog događaja …iako je to bilo davno, bilo je toliko šokantno da ga nisam zaboravila. Nalazili smo se u Njemačkoj, naša mala obitelj, suprug, dvogodišnje dijete i ja. Upravo smo se spremali u Hrvatsku za božićne blagdane i kao i svi Hrvati kupovali smo sitnice kako bismo drage ljude koji su nas kod kuće očekivali, razveselili poklonima. Bilo je tu i stvari za kuću, u koju smo netom uselili, sve u svemu ceh je bio nešto veći od 930 DM. Platila sam robu na blagajni i s kolicima odšetala do auta da sve lijepo složim. Za to vrijeme suprug i maleni su šetali kroz samoposlugu zabavljajući se i čekajući mene da se vratim, kako bismo još jednom pogledali da nismo nešto zaboravili. Pri samom ulazu u samoposlugu nalazi se i pult informacija. Tu me ugledao sinčić dok sam išla prema njemu a koji je u tom trenutku u rukama imao običnu praznu kazetu za snimanje. Njena cijena nije mogla biti veća od jedne marke, međutim, mali je ugledavši mene proletio kroz pult informacija i sve je stalo zvoniti. U isto vrijeme oko nas se okupio kućni detektiv, prodavačice, kupci. Koja blamaža! Svi su u nas gledali s zgražanjem, a ni nama u tom trenutku nije bilo jasno što se zapravo dogodilo i čemu tolika zbrka.
Nazvali su policiju. Došli su kroz samo nekoliko minuta, na motorima, njih trojica, i odveli su nas u ured iza samoposluge.
Tada je počela tortura. Putovnice na uvid, provjera radne dozvole i dozvole boravka, provjera podataka za malenog, za mene, uvid u kaznenu evidenciju, poreznu evidenciju. Sve! Nisu našli ništa što bi ih moglo uputiti da se radi o ljudima koji se bave nedoličnim poslovima, ali to ih ništa nije ometalo. Oni su radili svoj posao.
–Moramo malom napisati doživotnu zabranu ulaska u Njemačku ...rekli su obraćajući se meni jer sam ih bolje razumjela što govore.
–Ali, zašto? Nije mi bilo jasno na temelju čega bi odredili jednu tako drastičnu mjeru.
–Radi sigurnosti …rekli su.
–Istina je, pregledali smo vam auto i svu kupljenu robu i vidjeli da ste istu platili. Međutim, činjenica je da smo vas uhvatili s kazetom kako ste htjeli proći kroz pult a da ju niste platili. Odakle da znamo da niste još nešto uzeli?
Dugo sam objašnjavala policajcu da je to bila slučajnost i da je dijete poletjelo meni zato jer je vidjelo svoju majku, i da nitko u tom trenutku nije niti mogao zamisliti posljedice njegovog postupka. No, oni su za to imali odgovor!
– Gđo, ako ste vi majka malodobnog djeteta vi ste i odgovorna za ponašanje svojeg djeteta. Dijete ne zna, ali vi znate. Morate gledati što vaše dijete radi!
On je zvao načelnika, mi smo zvali advokata. Predložila sam da ako nekom treba staviti zabranu, neka ju evidentira meni, ja sam ipak žena kojoj je svejedno hoće li ikada više kročiti nogom u njihovu zemlju, on je dijete, tko zna kamo ga život nosi.
Uostalom, rođen je u toj zemlji, zar Njemačka na takav način postupa prema onima koji su prvi životni dah udahnuli pod njihovim nebom?
Nakon dugog vijećanja odlučili su da im ostavimo polog od 200 DM, kao garanciju da nije nešto slučajno nestalo, i nakon toga su nas pustili.
Analizirajući kasnije cijelu situaciju, dobila sam i odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ove priče.
Mogu li se korupcija i kriminal iskorijeniti? Ili bar bitno umanjiti? Mogu! Hrvat u Njemačkoj ne baca smeće po ulici, zna da se to sankcionira visokim kaznama. Ne parkira na nedopuštenim mjestima, ne tuče se po uglovima, ne nosi oružje u zadnjem džepu, uredno plaća autobusnu kartu, plaća svaku kaznu koja mu dođe na naplatu, poštuje propise, poštuje rokove, ispunjava obveze, jer će u suprotnom snositi teške posljedice svojeg djela. Izgubiti će radnu i boravišnu dozvolu. Ono, o čemu ovisi egzistencija njemu i njegovoj obitelji.
Kad bi kod nas SVI bez razlike podjednako snosili posljedice svojeg djela, krimen bi bio daleko manji. Ali SVI. Dakle, zakonodavac, i provoditelji zakona su ti koji su odgovorni za smanjenje korupcije i krimanala, ne kriminalci. Oni samo koriste gužvu i priliku. Ne kažu uzalud stari ljudi; –Prilika čini lopova!