KORIZMA: UZALUDNO I STVARNO ODRICANJE
PUT ISTINE
piše: Dražen Radman
U korizmi – jedni se odriču čokolade, drugi se odriču chipsa, treći kolača, četvrti capuccina, peti kave, šesti kruha za ručak, sedmi jaja za večeru, osmi bureka s mesom, deveti sedam cigareta, deseti duple čašice nekog ljutog pića, jedanaesti jedne omiljene serije, dvanaesti gotovo svih psovki, trinaesti klađenja subotom, četrnaesti Lige prvaka utorkom, petnaesti poker aparata srijedom, šesnaesti ljutnje na političare, sedamnaesti ljutnje na punicu, a osamnaesti prigovaranja bračnom partneru …gle, tijekom cijele korizme.
U redu, ali čemu sve to? U ime čega? U ime vjere? U ime Boga? Zar je to ono što Bog želi? Zar je to ono čime će biti zadovoljan? Zar su to dragocjene žrtve koje će se svidjeti Bogu pomoću kojih će mu se taj isti čovjek približiti? Zar…?
Ima ona pjesma koja kaže: ‘Uzalud vam trud svirači…’ pa bi se, u ovom slučaju, moglo reći: ‘Uzalud vam svo trapljenje, skrivači…’
Da, skrivači. Jer, kršćanski govoreći, svaki čovjek koji ne ljubi Gospodina više od svih i od svega drugog te misli da će mu se spomenutim odricanjima svidjeti …nije ništa drugo doli (ne)vješti skrivač od samoga Boga. Može se, doduše, svidjeti jedino samom sebi ili nekom drugom čovjeku koji će mu odati priznanje zbog dosljednog ‘držanja’ svog osobitog zavjeta.
Ne samo da se takav čovjek, moguće i nenamjerno, pokušava skriti od susreta s živim Bogom, već ga pokušava ‘zavarati’ s par, samih po sebi, (duhovno) bezvrijednih odreknuća. Ili čovjek misli da je Bog tako površan i plitak pa će oduševljeno prihvatiti i zapljeskati jednom takvom uzvišenom ‘žrtvovanju’ na ‘određeni rok’?
Isus je, ipak, rekao nešto sasvim drugo što mu se sviđa. Rekao je: ”Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16:24-25)
Isus ne traži da se odreknemo ‘mrvica’, tj. sporednih stvari u našem životu. On traži nas same, odnosno …naša srca! Sve manje od toga je skrivanje od Njega, a možda čak i svjesno odbijanje.
Stoga su određeni ‘religijski’ pokušaji nedostatni. Nemoguće je bilo čime se svidjeti Bogu ako ga nismo uzeli zaozbiljno, ako ga nismo iskusili kao svoga Spasitelja. Kao Onoga u kome je izvor svakog dobra i prave ljubavi. Kao Onoga koji je pun Milosti i Istine, koji je istinsko sklonište i Mir za kojim duša čezne.
Isus je također rekao: ”Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti…” (Matej 11:28), a kada ga je narod pitao: ”Što nam je za činiti da radimo djela koja Bog hoće?”, odgovorio im je: ”Ovo djelo Bog hoće – da vjerujete u Onoga koga je On poslao.” (Ivan 6:28-29)
Ukratko rečeno, ništa ne može zamjeniti (ili ‘nadoknaditi’) najbolju stvar koju čovjek može učiniti pred Bogom, a to je obraćenje – istinsko prihvaćanje Isusa Krista u svoje srce! Dakle, nikakvim (dobrim) djelima, naporima i pokorama čovjek ne može dosegnuti i ‘zaslužiti’ svoje spasenje. Jedino ponizno srce koje shvaća i priznaje svoju nemoć, slabost i grješnost, pa traži u molitvi Gospodina da mu se smiluje, da mu oprosti i donese mir…
Sve drugo je, manje ili više, vješta varka na koju čovjek svojevoljno pristaje jer nekako i dalje računa da može živjeti po svome, dajući Bogu uzaludne ‘mrvice’ od kojih ‘pravi slona’ u svojim vlastitim očima. Osim toga, pritom najčešće misli kako on i ne spada u red ‘izgubljenih’ gdje su, je li, samo okorjeli kriminalci, ubojice i(li) preljubnici. Računa, negdje u sebi, da to što Stvoritelja (i Spasitelja) drži podalje od svoga srca – i nije neki grijeh. A mogli bismo, kad je već o tome riječ, i priupitati: Ima li većeg grijeha od ignoriranja Ljubavi? Ima li većeg grijeha od ignoriranja Onoga koji je dao samoga sebe za nas (mene) i koji je platio punu cijenu za naše (moje) grijehe?
U korizmi, tj. u bilo koje vrijeme, dan za danom, ako uopće pričamo o kršćanskoj istini, treba nam hoditi u Kristu i za Kristom. Jer u svako vrijeme On jest… Jer u svako vrijeme On čeka na naša koljena, a sve kako bi uspravio naš hod. I sve kako bi taj hod postao – Njemu drag i ugodan. Takav hod onda ne predstavlja toliko ni muku ni pokoru, nego istinsku radost i snagu koja nadilazi svjetovno poimanje i pogled na život.
Tek tada taj hod, naravno, uključuje i dragovoljna odricanja od svega onog što narušava odnos između njega i Boga. Što, zapravo, narušava taj odnos ljubavi i što je kontra Njegove riječi zapisane u Svetom Pismu. U tom slučaju, čovjeku kojemu je zaista Bog na prijestolju srca, bude žao i kaje se što je povrijedio i ražalostio svoga Gospodina…
Tako, korak po korak, dan po dan, ide ususret Uskrslome koji je na križu otkupio njegov grijeh, tj. ide ususret Onome koji je uskrsnuo i pobjedio silu grijeha – i smrti! Ide i ne mora na tom putu imati strah od bilo čega što mu se ispriječi kao nezgoda ili čak kao kakva nepogoda…
Tako, i jedino tako, ne mora biti – ‘uzaludan trud niti jednom sviraču’…
Dražen Radman, ožujak 2012.