Možda bismo “gnjide” ipak mogli gledati kao ljude?
piše: Dražen Radman
”Sada bih, da ga danas pišem, napisao mnogo gore…onda bih izrazu ‘gnjide’ dodao sva ostala imena za ljude vrijedne svakog prezira koje nudi rječnik hrvatskog jezika…”, izjavio je prije nekoliko dana Boris Dežulović u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.
Riječ je o Dežulovićevoj reakciji na osuđujuću presudu i novčanu kaznu od 150 000 kuna koju ”Slobodna Dalmacija” treba isplatiti desetorici splitskih intelektualaca udruženih u Građansku inicijativu, a zbog njegovog teksta ”Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji”, u kojem je pogrdnim imenima u više navrata nazivao dotične intelektualce. Vidjeti pod linkom.
Njihov je osobiti krimen, u očima kolumniste, bio taj što su, među ostalim, izjavili kako je zbog ogromnog broja policajaca angažiranih na osiguranju Split Pridea 2011., Antonija Bilić bila neizravna žrtva. Smatrali su da je ‘zbog (nepotrebne) splitske parade potraga za nestalom djevojkom bila gotovo zaustavljena na četiri dana, i to u njenoj ključnoj fazi’. Vidjeti pod linkom.
Osobno, držim da je takva izjava bila neprimjerena i spekulativna, posebno stoga što je konkretna situacija u Splitu uoči prvog Pridea bila usijana pa je doista trebalo veliko mnoštvo policije da osigura događaj. Druga je sad stvar je li Pride, s obzirom na njegovu neautentičnost, tj. ‘uvezenost’, bio potreban ili ne.
Dežulovićev rječnik – ‘džonom u rebra’
No, ovdje sam se htio nakratko osvrnuti na Dežulovićev ‘osebujan’ rječnik, kakvog je koristio i koristi ne po prvi put.
Nazvati nekoga ‘gnjidom’ i ‘desničarskom stokom’ zbog jedne, recimo to, nesmotrene izjave, doista ne služi na čast bilo kojem (vrsnom) novinaru. Ponajmanje se uklapa pod ‘konstruktivnu kritiku’ kojom bi, je li, trebao odisati tekst koji želi ukazati na neki zao čin ili pojavu.
U suprotnom je tekst kontraproduktivan, skreće pozornost na autorsku kultiviranost, umjesto na sam problem.
Ovakvim pisanjem, gosp. Dežulović ide toliko oštro na ‘igrače’ koji su prethodno napravili tako grub prekršaj, nakon kojeg i ne zaslužuju ništa drugo nego udarac ‘džonom u rebra’. Jer prema ‘gnjidama’ ljudi ne bi trebali imati milosti. ‘Gnjidama’ se, dakako, ne može ništa dokazati. Gnjide su gnjide – van s njima uz pokliče: ”Gazi, gazi, gnjidara-a-a , gnjidara-a-a!”
Mogu li ljudi pomoći ‘gnjidama’?
Ali, ako ‘gnjidama’ nema pomoći, onda tu imamo jedan problem, a tiče se ‘evolucije’. Naime, što ako ipak postoji mrvica šansa da ‘gnjide’, danas-sutra, evoluiraju u nešto što se barem kreće u pravcu ljudskosti, a mi im, kao viša vrsta, ne dajemo priliku za takav razvoj?
Poznato je da, ako nekoj ‘gnjidi’ iskažete neki valjani oblik ljubavi i milosrđa, postoji kudikamo veća mogućnost za njeno ‘evoluiranje’ ka višemu i boljemu, nego tretiranje da će ‘gnjida’ uvijek biti ‘gnjida’.
Vidite, kad se nekoga nazove ‘gnjidom’, onda to upućuje na zaključak da onaj koji ‘časti’ takvim imenom, ima vrlo razvijen sustav vrijednosti. U smislu da zna što je dobro, a što zlo. Takvome se ‘pali zvono za uzbunu’ dočim netko prekorači granicu tog vrijednosnog sustava. Takav čovjek time, prema elementarnoj logici, priznaje postojanje dobra i zla! Dapače, i vjeruje u to! Jer kad nekoga smatrate ‘vrijednim svakog prezira’, onda u svojoj nutrini smatrate da čvrsto stojite na braniku istine i pravde. I da nikada niste, ne biste i nećete učiniti nešto gnjidasto.
Ispod vanjske grubosti čuči maleno i ranjeno dijete
Iako mi se nekad učini da to nije tako, ipak vjerujem da gosp. Dežulović ne piše reda radi, iz čiste zabave ili iz čiste zarade. Vjerujem da piše iskreno.
Isto tako, vjerujem da u tom čovjeku, ispod svih vanjskih grubosti i naslaga cinizma, stoji i zatomljena potreba za iskonskom ljubavlju i nekim uzvišenijim redom. Za nečim što bi bilo daleko od ovdašnjeg, istina, posvemašnjeg licemjerstva, često isprazne religioznosti i beskrajnih političkih nastranosti.
Zato vjerujem da Boris može i bolje od ovoga.
Stvar je u tome, kad bi Boris nekako mogao u to vjerovati, da taj viši red i viša ljubav doista postoje. Ali, kad čovjek, iz ovog ili onog razloga drži da nema Boga u kome se nalazi istinski smisao i dobrota, onda se stanje duha pretvara u patnju koja, zatim, često prelazi u svjetonazor oblikovan sarkazmom, nihilizmom, pa i nedostatkom milosrđa prema onima koji ponekad, eto, i vrlo ozbiljno sagriješe.
Ali, taj sarkazam, uz ostale nijanse, bude najčešće samo štit ili maska koju čovjek stavi na sebe i s njom se, s vremenom, suživi. Jer, nekoć i negdje, čovjek bude od nekog ‘teško ranjen’. A ranjeni čovjek ne smije sebi dopustiti slabost, možda i suzu. Otvorila bi se Pandorina kutija, a on mora nekako funkcionirati u ovom surovom i sirovom svijetu.
No, ispod te maske, najčešće, čuči maleno dijete čija je duša gladna i žedna živoga Boga. Gladna je ljubavi u koju je, moguće, davno prestala vjerovati pa je se danas boji. Gladna je, slutim, Onoga koji joj jedini može dati odgovor na problem patnje, besmisla, nepravde i zla.
Zbog ‘gnjida’ u nama, bolje za sviju nas da Boga ima!
Zato sam uvjeren da je bolje, ne samo za gosp. Dežulovića, nego i za ‘desetoricu splitskih intelektualaca, kao i za sve nas – da Boga ima. Jer sve se u nama buni da smo samo puka slučajnost, ”crna zemlja” i – ništa više. Ne, ne može biti puka slučajnost da svi mi, na ovaj ili onaj način, tragamo za višim redom i smislom u životu.
Vjerujem da je svatko od nas dragocjen, stvoren za ono više, a ne za ono niže. I bolje je da Boga ima i da je milostiv prema svima nama. Pa i zbog onih ‘gnjida’ koje svatko od nas ima u svome srcu, a koje su jače od nas pa, ukopane, rovare i protiv našeg i protiv tuđeg života.
Sasvim je očito da Bog nije kao čovjek, već je strpljiv s nama. Čeka nas, daje šansu za novi početak, makar počinili i najteže stvari… I makar drugi (nekoć) prema nama počinili najteže stvari…
Stoga, postoji samo jedno pitanje u životu sviju nas:
”Želimo li se, bilo kao’gnjide’ ili ‘viša vrsta’, bilo kao ‘nesretnici’ ili ‘ranjenici’, napokon pomiriti s Bogom?”
To je, naravno, stvar izbora.
I slobode.
Drukčije i ne može biti.
24. lipnja 2015.