A IMA I CIGANA

SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Nikad se nismo tolike hladnoće, zime i snijega nauživali kao u Plaškom. I danas tvrdim da nema gorih zima nego onih u Plaškom …zatrpa te i ne možeš se maknuti, osuđen si na izolaciju.

U teškim uvjetima žive ljudi u tom mjestašcu, pogotovo zimi. Toga nisi svjestan, ukoliko to ne osjetiš na vlastitim nožnim prstima, ušima, nosu i obrazima… sve  se sledi na temperaturama i do -20 C. Pogotovo kad moraš poraniti na vlak Marjan, koji oko 5.15 kupi promrzle učenike. Od mraza i hladnoće im pobijele obrve i trepavice, smrzava se i dah…nos pocrveni, a prsti, unatoč rukavicama poplave. Nikad to prije nisam doživjela. Iz Plaškog krenu u školu oko 5 ujutro …obično nešto oko pola sedam, sedam  stignu u Ogulin… a u 8 tek škola.
A vani Sibir!

U školu još ne možeš jer je zaključana, a do nastave ima još punih sat vremena. I što ćeš …ideš u kafić, ideš na kavu…

Kasnije se žale kako mladi idu previše u kafiće, kako se sve odvija u kafićima …pa kako i ne bi!!! Aj’ se ti smrzavaj na onoj ledari!

Nije samo srednjoškolcima iz Plaškog tako …tu su i učenici iz Josipdola, Oštarija, Modruša, Vrbovskog, Gomirja, Hreljina, Skradnika, Tounja, Generalskog Stola …svi se pate na isti način …svi se oni moraju negdje ugrijati prije početka nastave. Nikad nisam sjela u vlak, a da je u njemu bilo toplo …kud ćeš nego u kafić.

Ako ičega ima u Ogulinu, e brate ima kafića …a kud svi Turci, tu i mali Mujo. I tako je izgledao i moj prvi školski dan …počeo je  vožnjom vlakom, pauzirao u kafiću, zatim se nastavio u školi, pa nakon škole opet u kafić dok čekaš vlak za natrag.

Školu otvaraju 10 minuta prije početka nastave …moraš imati i ŠLAPICE …što moram imati …PAPUČE!!! Čuj to, dođeš iz kafića, smrdiš na dim kao kuga, obučeš šlape i ideš na nastavu. Sve mi je to novo, smiješno, čudno i pomalo se ispostavlja kao paradoks!

Okupili smo se svi u razredu, sjedaju svi, sjedam i ja …ima mjesta u prvoj klupi …kako sam tu sjela prvi dan, tako sam ostala sjediti sve četiri godine prvo s Vanjom, onda s Anom… i do samog kraja sam gurala sa svojom Anom iz dana u dan.

Uglavnom taj prvi dan mi je bio kaotičan. Prvi sat matematika …ubij me Bože, mrzila sam ju. Predaje nam profesor koji ima takta i suosjećanja koliko i mrtav konj. On ulazi, svi ustaju…???

Ma zašto ustaju, pitam se …ja ostala sjediti. Nikad ranije nisam morala ustajati kad profesor uđe u učionicu …ali tko mi je kriv. Primijetio je on da sam ja jedina ostala sjediti …nije mogao prešutjeti, niti mi objasniti.

–Zar se u Njemačkoj ne pokazuje poštovanje prema profesoru?!

Šutim, ne odgovaram ništa… Što bi uopće rekla budali?!

–Kako se zoveš?

–Mirela!

–Imaš li prezime?!

-Mislim da imam, kažem, prezivam se Bajlović!

Kako nam je samo lijepo i srčano krenulo upoznavanje za rukom. I tako sam ostala Bajlović! –Bajlović na ploču! Bajlović koji si broj u imeniku?

–Profesore, ja sam broj jedan u imeniku!

–E bome ne samo u imeniku nego i u kockici! Bajlović sjedni, jedan!!!!

Nisam ga mogla smisliti, a bome ni on mene, pa smo se u tom neslaganju savršeno slagali. Nisam shvaćala da netko može satima objašnjavati zadatke, a da pritom ništa ne objasni …da idem u školu, a da pitanja nisu dobro došla, da u stvari ništa ne smiješ pitati, ako ti nije jasno jer sve jasno piše u knjizi, nisam mogla razumjeti da sve moram napamet učiti, da se štrebanje i biflanje na pamet ocjenjuje s odličnim, a učenje s razumijevanjem se ocjenjuje s dobrim jer nisi recitirao 128 stranica na pamet i pri tom lupao kao Maksim po diviziji.

Teško sam se snalazila, kočio me je i jezik …kaže tata neki dan …a Mirela, zato sad laješ i na zvijezde!

I sam način predavanja i sistema me je ubijao iz dana u dan… U Njemačkoj je cilj učenja bio, barem u moje vrijeme, da naučiš gdje i kako ćeš na najbolji mogući način doći do potrebne ti informacije, do logičkog zaključka, koristeći sve svoje raspoloživo znanje, a ovdje si sve te informacije bubao na pamet.

I na kraju stojiš kao tele i ne znaš dalje, ako ti itko postavi potpitanje tijekom recitacije gradiva …užas
U stvari smetalo mi je najviše to, što mi se je oduzimalo pravo razmišljanja, donošenja zaključaka, pravo na vlastito mišljenje …sve se svodilo na ništa …naučiš da bi sutra zaboravio, svi isti i svi jednaki. Nema iskakanja iz okvira …nema talenata, nema ničega…svi su morali biti isti …razlikovali smo se po broju u imeniku, i prezimenu …nije bilo poželjno biti drugačiji.

Zašto nekoga oslovljavaš s prezimenom ako ima ime?! Zašto bi izjava: Ja se ne slažem s Vašim mišljenjem profesorice …bila znak nepoštovanja i drskosti?!

Sad sam kao odrasla i sad mi odgovori na moja pitanja nisu strani …odgovori i slike moga sjećanja su odraz naših današnjih problema u društvu …SVI ZNAJU SVE I SVI MOGU SVE RADITI!

Ali nije tako, ne mogu svi sve znati a pogotovo ne na ovaj način obrazovanja! Ne možeš pustiti da se djeca smrzavaju po vlaku, idu u kafiće, a zatim se dizati u znak poštovanja …te konačno izjaviti: Mladi ništa ne znaju nego sjediti po kafićima! Tko ih je natjerao na to, kako je do toga prvotno došlo?! A što s onima koji nemaju za čaj, kavu, sendvič, jer im roditelji ne rade?! To se nitko ne pita. Tražimo sve, ne nudimo ništa!

Prve, novostečene društvene frustracije sam liječila na mami i tati. Dođem kući i kaže tata:

–Smrdiš na cigare! Znam, bila sam u kafiću, jutros u sedam, zatim prije nego sam krenula na vlak, jer sam morala čekati sat vremena na njega, a ako nisi primijetio HLADNO JE!

Čujem samo:

–Ti Bog mater i kafiću i cigarama i svemu! Ali zna i on da nije do mene, nije do tih današnjih mladih …do sistema je…

Konačno je došlo i proljeće, moji uveliko počeli tražiti kuću koju bi mogli kupiti. Opet pitanja: Kud bi? Što bi? Kako bi?

Razgledavali smo kuće u različitim gradovima, selima, mjestima …sve to nije bilo to …opet u drugu školu …pa opet biti iz početka skroz novi povratnik… Ne! Ne opet!

Odlučili smo se za jednu kuću u blizini Ogulina. Moja Sana i Alex jedva dočekali …napustit će pakao od škole, a ja neću morati vlakom …a ni vlakom, a ni kafićem …promrmlja sretni tata.

Kuća nije nešto velika, ali ima veliko dvorište …čujem mamu i tatu:

-Ti ćeš Joso pregraditi garažu …napraviti još jednu sobu …proširiti, izbiti, dodati, pločice, parket, prozore …kupatilo, mali WC, kuhinja …ima posla, neće biti lako, ali…ma bit će to sve dobro …radit ćemo…jebi ga, što je tu je …moramo od nekud početi.

I tako smo i počeli. Bilo je i komentara …ma kud ćete dol’, tamo sami Srbi, nema Hrvata, a ima i Cigana

Nismo se dali smesti, nama nikakvi ljudi ne smetaju!