CRTICE IZ ŽIVOTA
piše: Nikola Šimić Tonin
U vremena davna, davnija od najdavnijih davnina, kada su još Bogovi hodali po Zemlji, a Vrhovni Bog Perun oformio Vijeće.
Vrhovni Bog Bogova, Božica i Božanstava presuđivao nad istima donoseći, ne uvijek na opće prihvaćanje, sve svoje odluke na Zemlji, uskrativši Nebesa te slave. Krenu neposluh, spletkarenje, prevrat nekih Bogova, Perun ih dobi protiv sebe za što je, dakako, znao ne učinivši ništa da ga spriječi, govoreći do kraja odanima sebi: „Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvijer pokaže svoj trag!“
Upravo u to i takvo vrijeme, kada vrijeme nije ni postojalo ovakvo kakvim ga danas znamo, zagleda se Perun u Božicu koju danas zazivamo pod imenom Perunika, što bi kap što do uzvrh punu zamjerki spram Peruna, od rečenih Bogova, čašu preli…
Zavidješe im ti isti Bogovi ni upola sretni k’o oni, iako su neki od njih činili sve da prekriju svoja činjenja sa prelijepim Zemljankama… rađanja nadljudi, divova, gorostasa, Polu-Bogova ne daše da se to sakrije već osta svjedočenja biljeg usmene predaje s koljena na koljeno, s čovjeka na čovjeka, od uha do uha do danas dan, kako se to i dan danas u narodu čini…
Jedan od tih i takvih, da mu ni ime ne spomenemo, učini da Perunu omrzne Perunika, učinivši ga ljubomornim, tvrdnjama da je vodio ljubav sa samom Perunikom, potkrijepivši to kazotom o mladežu ispod Perunikine dojke, kog načini sam, u zlo koristeći ne male moći i zaživi tada zlo i ljubomora odvojeni kao što se odvojiše dan i noć nakon stoljetnoga ognjanja neba, svjetla i tame, borbe sila dobra i sila zla…
Perun Gromovnik kako bi prozvan od pristaša svjetla, pristaša dobra, pobijedi u tom boju, rečenoga udalji od sebe najdalje… što je i jeste najdalje udaljeno biće od svjetla i pusti ga da tu caruje tminom, skuplja oko sebe podanike zla, odvajajući kukolj od čista sjemena obitavajući u kolibi spletenoj od živih zmija, koje mu žive otvaraju rane…
Sve rečeno učini Perun, ali se ne umiri u sebi i ne nađe mira ni na Nebu ni na Zemlji. Kada njemu na um padne Perunika zagrmi nebom … na svaki udar groma odgovori Perunika prelijepim cvijetom pružajući se dugom prema Perunu … kao da ruke pruža puna ljubavi a ruke ga ne dotiču…
Tada Perun zagrmi još jače, božanskim bijesom udari snažnije, govoreći najodanijemu:
-Koga udarac moje munje najviše zaboli, toga istinski najviše volim…
Ljepota bolne istine Peruniku obdari snagom i duga dotaknu Nebo