LIJEPO JE PROČITATI

KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Marija Matijašević nam piše baš kao u gornjem naslovu: –Lijepo li je, po ustanku iz toplog kreveta, pročitati na Hrvatskom glasu Berlin ponešto o dragima, o poznatim ljudima, pa i o sebi …lijepo da te se netko sjeti i kad nisi više tu. Kao što je to u nedavno objavljenoj priči naslova “Matina lekcija iz životne škole”. Kojoj dodajem još i ovo par misli i sjećanja …poručuje Marija i podsjeća se nekih detalja iz davnih godina i nedavnih berlinskih dana o kojima pripovjeda i spomenuta priča.
-Da, ljetni praznici u gradu poput Berlina, posebna su priča za sebe. Sve opusti. Sjećam se, i u drugim mjesecima, nemaš kod koga u Berlinu otići. Jednostavno, ljudi rade i kada dođu kući, imaju opet obaveze. A i bake koje su doma, zaokupljene su svojim unucima. Ovdje na selu, svi me poznaju i mogu doći i otići kada god i kome kod želim. Uvijek se osjećam dobro došla. Tu sam se rodila, tu me poznaju i starosjedioci i pridošlice..
Zato sam ovdje, među svojima, tako aktivna. I htjela bih, dok to i djeca žele, sve više ih toga  naučiti, pomoći  tamo gdje im malo fali. Popuniti jedan kamenčić u mozaiku. Ovdje je za ferije jako lijepo, djeca svaki dan dolaze ili barem prođu na biciklu i pozdrave nas.
Sjetih se i mog dolaska u Berlin, učenja jezika i polaska škole “Hartnackschule”. E bila je to priča za sebe. Godinu dana, svaki dan sam odlazila u nju, i kod toga još kod kuće 4 sata pisala zadaću. Suprug, koji je perfektno govorio njemački, nije mi pomogao niti slova. Samo je rekao:- Tu imaš tu knjigu, tu imaš tu!
A ja se mučila, tražila po knjigama i leksikonima …pišem, brišem, suza suzu goni. I tako …godinu dana!
Muž kaže: –Ako ti pomognem, nećeš znati sama! Prošla sam tri kursa, po tri mjeseca.
Sjećam se prvog dana, kada sam došla u školu. Koliko đaka -toliko jezika! Ne znaš u koji razred da pođeš. Uđem u jedan, oni su već daleko, uđem u drugi, oni su na početku …e, tu i ostanem. Nitko ne razumije nikoga. Pitaju me …otkuda sam, kažem …Hrvatska!  Ne znaju.  Kažem …Croatia!  Ne razumiju!  Kažem …Jugoslavija!  Ne razumiju.  Kažem …Evropa! Klimaju …Yes, Yes …Što smo bili jadni s neznanjem jezika …pogotovo Kinezi i Mexikanci.
Kad smo naučili njemački, htjeli smo i položiti, to što znamo. Prijavili se na Goethe institut, za polaganje. Strah. Da li ću uspjeti? Nisu uspjeli svi, teško je. Uspjela sam!  Samo dva boda su mi falili do petice ( jedinice). Hura!!!! Ja presretna i ponosna. Kasnije se to pokazalo dobrim, dosegla sam kancelariju u svojoj firmi. Pa …hvala im!