STATUS POKAJNIKA

PUT ISTINE
piše: Dražen Radman
Prije neki dan sam čuo da su se tamo neki ljudi (mudro) ‘nagodili’, pa dobili tzv. ‘status pokajnika’, čime im se, je li, u konačnici, bitno skida visina kazne koju će trebati odslužiti u zatvoru.

Ne može se reći da takvi ‘pokajnici’, u posljednje vrijeme, niču kao gljive poslije kiše, ali je ta pojava svakako zanimljiva. Možda je čak i fenomen. Mislim, zapravo, da je to fenomenalan način da se čovjek, kad već nema kud, dosjeti najpoželjnijeg rješenja – ‘statusa pokajnika’ i da se, eto, u što kraćem roku, slobodan kao ptica vrati kući, u toplinu svoga doma. I to – ‘čiste savjesti’.

No, to i ne ide baš tako lako. Što će, danas-sutra, takvi ljudi reći svojima? Što će reći svojoj djeci kad im budu postavila nezgodna pitanja? Ili kad ta ista djeca odrastu pa saznaju istinu? Što će takvi ljudi reći samima sebi pred ogledalom? Do kada će potiskivati laž?

Čini se da to i nije baš tako jednostavan zadatak, ako je, eto, prethodna ‘nagodba’ bila stvar kalkulacije, a ne duboke svjesnosti o dalekosežnim razmjerima vlastita krimena.

Ako je čovjek kriv i dobro zna da je kriv, a nije mu iskreno žao što je učinio, njegova krivnja ostaje u njemu i nad njim, bez obzira koliko će (ili neće) mjeseci ili godina odslužiti u zatvoru. I bez obzira što on mislio ili možda rekao o tome.

Dakako, ako se ne bude pokajao nepatvorena srca i ne bude, zatim, nastojao popraviti što se popraviti dade,  njegova nesreća zvat će se i – zatvor na slobodi. A s takvim zatvorom čovjek se i ne može baš nagoditi kako bi ga sva ta krivnja jednostavno napustila.

Dakle, krivnja ostaje na njemu i u njemu. To je krivnja s kojom još nitko nije izašao na kraj, osim kada je zvao Boga upomoć. A kad se traži pomoć odozgor, bivajući svjestan vlastite slabosti i grješnosti, znaju se dogoditi i pravi nutarnji preokreti koji postaju živo i nepatvoreno  svjedočanstvo mnogima.

To je ono što Hrvatskoj (i ne samo Hrvatskoj) treba. Trebaju joj živa i hrabra svjedočanstva ‘palih’ ljudi, odnosno svjedočanstva onih koji su ponizno priznali svoje zablude, stranputice i nutarnje siromaštvo. Trebaju joj svjedočanstva koja, dakle, nadahnjuju, ukazuju, opominju  i pružaju nadu da se čovjek ipak može promijeniti. I da nakon statusa iskrenog pokajnika, čovjek može dobiti čak i nepisani – status pobjednika.

Dakle, traže se takvi…