TINOVO UPITNO BOEMSTVO

Nikola Šimić Tonin
Zašto izdvajati takozvano boemstvo povrh djela, zašto pogrdna svođenja, etiketiranja pijanstvom. Pozivajući se na Frangeša: Nije boemstvo-umjetnik. Od tvrdoglave osobnosti do preosjetljive isključivosti Tina Augustina Ujevića, Tinovo, boemstvo istrgnuto je iz konteksta, stalnim interpretacijama, copy-paste prenosima. Djelo Tina Ujevića, metamorfoza života, poziv je i argument, poziv k djelu.
Nakon uvida u obimnu Tinovu ostavštinu, prije neku godinu, poštujući uvriježenu  praksu o protoku vremena nakon fizičke smrti i ostavštine, nedavno javnosti predočenih brojki komisije Ministarstva Kulture, tisuća kartica teksta, značaj i količinu naslova, radova, predočenoga, objavljenoga, neobjavljenoga, uređenoga za objaviti, neuređenih tekstova, korespondencije, prepiske, prijevoda, zastupljenosti gotovo sve i jednoga književnoga roda, izgubljenoga romana u rukopisu u Sarajevu, drugih razbacanih tekstova, koji se spominju u prepiskama drugih, koji su ih imali na uvidu, linearno usmjereno, linearno povratno, združivanje i razdvajanje, vlastite intimnosti, uistinu ne stoji, radoholičarstvo mu je bliže od boemstva. Od pojedinačnog ka općem, zanimljivo-konfliktno.

Jednostavnim matematičkim poučkom, zbroja godina življenja, obimnosti učinjenoga, potrebne količine vremena za stvaranje, ustaljenom normom za normiranje pisca, ostavljeno vrijeme kreativnoga promišljanja djela kao odrednice stvaranja, razdvojnicom djetinjstva, dječaštva, rane zrelosti, ispalo bi tim obrascem izračuna, da je Tin, po predočenoj brojnosti učinjenoga, svoje prvo djelo napisao još u majčinoj utrobi. Toliko o vremenu ostalom za boemstvo i o boemstvu samom.

Sjećam se kako mi je jednom prigodom za posjeta Kninu, neću nikada izreći za pjesnika pokojni, Jer dobar pjesnik ne može umrijeti, (Krešimir Šego) Dragutin Tadijanović govorio, kako bi Tin u hodu gore-dolje sobom, čitajući original, simultano prevodio, daktilografkinji koja je odabrana od izdavačke kuće na provedenome natječaju, kao najbrža, najkompetentnija … Tin se stalno žalio na njenu sporost, i na njegovu potrebu da se vraća, na neke riječi više puta, poigravajući se svojim izgovorom francuskoga, s kojeg je najčešće prevodio, i ne samo s njega. Šteta što o toj osobi i osobnosti, daktilografkinji, i njenome iskazu nigdje nema ni slova.

Vidici ovo nisu, u jedinome svijetu našega iskustva, ni sentimentalni, ni utješni, već po dostupnim izvorima, znanstvene potvrde, nama samima i svima drugima oko nas. Zašto naslijepo uploviti u luku romantične utopije boemstva, u ime koga, uljuljati se u prvom ili osvjedočiti u drugom. Ništa nema više istinske istine, razlučene od maglovite mašte, dovoljno duboko proniknute stvarnosti od sama književnoga djela književnika Ujevića, pjesnika prije sveg, i povrh svega pisanjem stvorenoga, napisanoga. Od tragična smijeha, do komična plača, pjesnik ne prestaje da izlaže sebe. Uzajamno prezentiranje i ustihovljavanje života. Ništa nije fantastičnije od stvarnosti. (Dostojevski) 

Iščitavajući sjećanja Tinovih suvremenika saznah: loše je govori svoje stihove, a loše ih govore i mnogi živući pjesnici. Razlog, razlog nespretnosti javnog svjedočenja svoje snažne emocije otkrio bi i poneku neizrečenu, neiskazanu stranu, stranicu. Razumijevanje razloga traži: biti na razini misli i spoznaja.

Shvaćanje bitnih crta pjesnikova stvaralačkog portreta, svijeta imaginacije svakoga književnika, otkriva ga na neki drugi način, ljudskiji. Razderane vreće svakodnevnice, slike stalnih nesporazuma, svih starih i novih, klasičnih i modernih pjesnika samih sa sobom, pjesnika u sudaru s ljudima koji se reflektiraju na stvarnost kao zadane norme.

Svjetonazori i konvencionalnosti, groteskne vizije ljudske realnosti nedogledno neiskorjenljivo ljudske tragikomedije življenja tragično-smiješnog naglašavanja boemstva ispred djela. Istoputno kaos-putom prisebnosti značajki života regula društva, u vremena takva, razaran iznutra, harom žestine bez-smisla/besmisla. Treba li uopće uopćavati životne uvjete, uzavrele rubove vulkana uvjetima u kojima je Tin stvarao, kakvom kvalitetom živio da bi mogao pisati, baš tako kako piše. Kakav je i tko je on, s pristupom bez unaprijed donesenih okvira na neviđenu sliku, s uvjetima njegova vremena, uvažavanjem neizbježnih podatka: rođenja, izgnanstva, odlascima i dolascima putujući blizinama i daljinama. Očito je da nismo. Istraživati vjerojatno treba tamo gdje su podaci najbliži izvoru, i najdublji u izvornosti svoje biti, u ostvarenome djelu, u vodoravnoj i okomitoj usmjernici učinjenoga, napisanoga, objavljenoga.

Linearno povratno združivanje i razdruživanje, bez ispraznom maštom uobličene istine niskih stanja života. Samo je djelo obuhvatna piščeva biografija koja ne govori samo nama, nego i svijetu nakon nas, kao trajni trenutak jednoga ispita, propitivanja uvriježenoga predloška, predrasude. Boemstvo kao ravnopravno za uz ime i prezime, Tin Augustin Ujević, sraslo, i ne djeljivo od njega, stoji li uistinu bespogovorno, bez istraživačkoga propita i u ovom svijetu što živi krizu humanosti kao što ju je bolom spoznaja nadrastao i sam svojim djelom, „svjesne i savjesne analitičare“ koji gazeći spoznaje razuma, ravnodušno etiketirajući ljude, njihove sudbine, bez prethodno iscrpna i svrsishodna duboka zagreba do dna propita-provjere, površna gledanja, upitna boemstva, Augustina Tina Ujevića.

Dolaška Draga 23 4 2012.