DNEVNIČKI ZAPIS S PUTOVANJA NA SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI U SISAK
piše: Matea Marić …članica Zbora mladih HKM Berlin …3.dio (pročitajte 2.dio)
foto: Alfred Matijašević
Subota – 5.05.2012 -Sisak
8:30. Gostoprimateljica nas budi. Stigao je i taj dan, vrhunac našeg putovanja. Dan Susreta Hrvatske katoličke mladeži na koji smo se tako dugo pripremali, bilo katehezama ili drugim duhovnim susretima! Sunce je prodiralo kroz zavjese sobe i tada sam bila uvjerena da nam je samo Bog darovao ovako lijep dan.
Nakon što smo doručkovale krenule smo autom do Crkve sv. Lovre. Okupljeni, nasmijani i odjeveni u naše bijele majice, sjeli smo u autobus, primili zadnje bitne informacije i vozili se prema Sisku. Što smo se više približavali tom gradu to su jače kucala srca nas mladih a i naših ,,pastira‘‘, fra Ivana, Anice i Suzane.
Nakon dolaska u Sisak ,,naoružali‘‘ smo se kremom za sunčanje i narančastim kapama. Jedna animatorica je dočekala nas Berlinčane jer je članica našeg Zbora mladih, Josipa Žuljević dobila nagradu (u nagradnj igri putem Neta) a darovali su joj majicu i kapu Sisačke biskupije.
Krenuli smo pjevajući prema mjestu događanja. Za vrijeme našeg hoda, vidjeli smo sve više i više mladih koji su nosili majice različitih boja a svi zajedno smo nosili istovjetan logo ovogodišnjeg Susreta. Kad smo stigli do Trga bana Jelačića gdje se nalazi i crkva sv. Križa sreli smo se sa sestrom Anicom, bivšom Berlinčankom i mladima iz Hrvatskog Leskovca s kojima smo skupa išli za vrijeme procesije. Prije nego je počela procesija skupa smo napravili krug i pjevali himnu susreta. Zajedno smo utrvrdili znakove pjesme i uživali u sjaju zajedničke ljubavi koja je bila toliko jaka da su se i brojni drugi priključili tom žaru.
Prije nego smo htjeli stati u procesiju dvojica momaka su s velikim uzbuđenjem i emocijama dotrčali prema nama gledajući naše majice. U tom trenutku smo shvatili da ih puno toga veze s Berlinom, odnosno sa Spandau. Žarko su željeli imati naše majice jer im je to uspomena na rodni grad, grad gdje su proveli svoje djetinjstvo. Taj susret nije bio zadnji susret s njima jer smo kasnije imali još jednu priliku razmijeniti ,,dresove’’ koje su tako žarko željeli.
Zatim smo se redali u procesiju i pjevali sve dok nismo stigli do velikog polja gdje su nas dočekali volonteri. Lijepo postavljeni oltar i pozornica doprinijeli su uzbuđenju koje smo osjećali dolaskom na to polje. Da bismo mogli što bliže biti fratrima i oltaru uspjeli smo se probiti do samog vrha polja gdje smo imali dobar pogled na predstojeće Misno slavlje.
Iako smo stigli rano, u 14.30 sati, vrijeme je proletjelo jer smo imali priliku ispovjediti se, susretati rodbinu, prijatelje i druge mlade i sudjelovati u bogatom i raznolikom pretprogramu.
Malo prije početka sv. Mise skrušili smo se uz prigodne riječi jednog svećenika. Uzbuđenje se pretvaralo u radost a svečani dolazak kardinala Bozanića, biskupa i svećenika među kojima se nalazio i nas fra Ivan, označili početak sv. Mise. Sva pozornost je bila usmjerena na misu a i sama činjenica da se nalazim s toliko puno mladih na jednom mjestu, istinski me dirnula. Toliko istinske molitve, pjesme i ljubavi …samo su neke karakteristike kojima mogu opisati atmosferu koju sam doživjela na Susretu. Ovozemaljske riječi nisu dovoljne da iskažem ljepotu i veličanstvenost tog događaja.
Pri završetku sv. Mise čekali smo puni napetosti, objavu gdje će se održati idući susret. Uzbuđenje je obuzelo tu masu mladih, a posebno nas Berlinčane jer smo čekali na idući cilj našeg putovanja. Sigurni u činjenicu da ćemo nazočiti idućem susretu saznadosmo napokon … Dubrovnik će biti grad koji će nas primiti, uvjereni smo isto tako srdačno, kao što su učinili naši Petrinjci i Siščani. Beskrajna radost je obuzela i Dubrovčane koji su sjedili odmah pokraj nas pa smo zato iskoristili priliku i skupa se uslikali.
Na kraju je bila otpjevana i dugo očekivana himna Susreta ,,U svjetlosti hodimo’’, kojom smo Bogu zahvalili na divoti ovoga dana. Brojni su ostali i dalje pjevajući i slaveći to zajedništvo.
Pod utjecajem euforije i sreće uputili smo se prema centru Siska gdje smo u grupama razgovarali o utiscima današnjeg dana a odluka da krenemo i na idući susret nije bila upitna nego očita.
Oko deset sati navečer smo krenuli natrag u Petrinju a tamo su nas čekali naši dragi domaćini. Prije nego smo se otišle odmoriti, Ana i ja smo s velikim oduševljenjem prepričavali događaje i doživljaje tog dana a « naša » obitelj nas je pažljivo slušala i upijala svaku riječ …