piše: Sonja Breljak
Berlin/ Zanesena obavezama na poslu, tek tijekom jučerašnjeg dana doživjeh događaje u Bruxellesu. Nakon toga, teško popodne i večer. Vijesti i razgovori u obitelji. I s djecom.
Dobri prijatelji nedavno se vratili s dužeg službenog boravka u ovom belgijskom gradu.
I naša suradnica Marijana Šundov, do u tančine nam je pisala o ovom gradu i njegovoj okolicu, u rubrici Pisma iz Belgije.
A vidi sad, ovih žalosnih slika. Kao nedavno Pariz, kao nedavno Ankara, kao nedavno …ili, ne daj Bože, kao uskoro …
–Bojite li se, pitao reporter putnike u berlinskoj zračnoj luci. Nespokoj je od prije tu. Sad se, pred ovim užasnim događajima i pod otvorenim prijetnjama organiziranih terorista, strah uvlači u ljudska srca.
Takav zločin, takav žalostan događaj u ovom Velikom tjednu. Sućuti sa svih strana. Konsternacija. I nemoć nad zlom. Kud s njim? Što s njim?
Kako znamo dotaknuti srca pokazujući ljubav, suosjećanje. Kako znamo obradovati dobrotom. A kako znamo zaprepastiti zloćom i okrutnošću.
To može samo (ne)čovjek.
”Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom” (Lk 23,28).
I plače mi se.
Kuda to idemo, o moj žalosni svijete?!
Sonja istina da je strašno.
Ali, tu nam ne pomaže plakati,već čim uže i tjesnije surađivati jedni sa drugima,politički,društveno i pojedinačno.