GROBARI DEMOKRACIJE

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Dvadeset godina poslije još nemamo Hrvatsku kakvu smo očekivali i željeli, kakvu smo sanjali. Nije se dogodila sloboda, nije se dogodilo oslobođenje od robovanja. Hrvatski čovjek nije postao potpun čovjek u smislu da više nikome ne služi, nikome robuje. On danas robuje i tuđinu i bratu i tuđim i svojoj državi. Robuje, jer država koju je stvorio ne temelji se na pravednom, čovječanskom temelju. Promatrajući sadašnjost, sve što se slobode tiče, to je sloboda novonastalih elita, a sve što se slobode naroda tiče jest ropstvo.

Dvadeset godina poslije čuju se vapaji i glasovi goleme mase čije težnje nisu ispunjene i više nitko ne može nijekati da je hrvatska borba za oslobođenje i sama sloboda postala najveći sustav robovanja hrvatskog naroda u njegovoj povijesti, veći i od ropstva pod Turcima, i od ropstva pod Mađarima, Austrijancima, Srbima.

A težnja i opredjeljenje su bili za potpunu slobodu, za demokratsko uređenje države. Težnja i opredjeljenje nisu bili za formalnu i falsificiranu demokraciju, već za punu demokraciju, za sustav demokracije u kojem će narod napokon moći i sam plebiscitom, narodnom inicijativom i narodnim referendumom neposredno stvarati one zakone i uredbe koji su od naročitog značaja za njegov narodni život i tako ostvariti vlast u svojoj državi, da upravlja tom državom u svom interesu.

U niti jednom trenutku nije iskazao namjeru da mu se nametne diktatorski princip u vođenju politike, nego je od samog početka htio imati instrumente i mogućnosti, gdje će moći pitati, kazati, kritizirati, kontrolirati i odlučivati, odnosno manifestirati svoju odgovornost u pitanju svoje sudbine, da hoće takvo političko uređenje u kojem će i on sudjelovati i biti odgovoran.

To nije oživotvoreno. Hrvatski građani danas nisu punopravni članovi zajednice, jesu podvrgnuti zakonima, ali su bez mogućnosti sudjelovanja u njihovom donošenju i usvajanju. Nemaju čak niti pravo raditi sve ono što im ti nedemokratski doneseni zakoni “dozvoljavaju“.

Nemaju mogućnost izgovoriti i izražavati svoj politički stav, kao ni prakticirati svoje demokratsko pravo odlučivanja. Nemaju mogućnosti kontrolirati, narodna volja ne kontrolira vlast, a kad vlast ne kontrolira, ili prestane kontrolirati volja naroda demokracija postaje diktat i pretvara se u diktaturu.

Demokracija u RH odavno je postala diktatura. Time težnje i ciljevi nisu ostvareni. Prevelik je broj onih koji nemaju udjela u slobodi. Perspektive su mračne, jer slobodu uživa neznatna manjina. Neograničenom moću izopačena politika, pod kontrolom kapitala i u njegovom interesu, vlada nad društvom ne priznajući demokratska pravila i granice svojih ovlasti. Takva vladavina suprotnost je modernom principu otvorenog pluralističkog društva, demokratske i pravne države. Suprotnost je izjavi i obećanju predsjednika RH Ive Josipovića da će svi oni koji su željni demokracije i slobode, s njim i dolaskom njegove političke opcije na vlast, doći na svoje.

Niti smo ikada, niti smo danas došli na svoje. Demokracija u RH bila je i jest oblik dominacije i diktata. Naše jučer i naše danas predstavlja potpuni uzmak slobode i trijumf diktature. Predstavlja potpuni slom demokratskih vrijednosti i može se ustvrditi da je demokracija u Hrvatskoj doživjela potpuni neuspjeh, a ovo stanje ropstva, rasula, beznađa i besmisla ,u koje se zapalo, nastalo je tim neuspjehom. Ono za što se narod bio opredijelio još je nedostižan ideal. Nije uspostavljeno društvo temeljeno na slobodi, jednakopravnosti i solidarnosti. Nije došlo do stvarne demokratizacije u ni jednoj sferi društvenog života.

Dobar pokazatelj stanja demokracije jednog društva je stupanj autonomije civilnog društva. Stvarne autonomije po tom pitanju kod nas nema. Pokazatelj je i politički pluralizam. On je u RH ograničen, to jest nema značajnog pluralizma, jer službena politika monopolizira vlast i uspješno protura sustav dvostranačja ( u biti jednostranačja) sa psihološkim efektima koji stvaraju utisak da kandidati manjih stranaka nemaju šanse, ni kvalitete, ni znanja, da su politički diletanti i da je korisno uvijek glasovati za “glavne“ stranke HDZ ili SDP. Time u Hrvatskoj nije došlo do prijelaza od socijalističkog jednostranačkog sustava u demokratski višestranački sustav. Nije došlo do pluralističkog demokratskog ustroja. Konstantno imamo dvostranačku diktaturu, to jest jednostranačku, jer je demokracija u RH tek nagodba između HDZ-a i SDP-a. Nagodba koju sklapaju, jer su shvatili neizbježnu podjelu vlasti. Tu neizbježnost osigurava im nakaradni postojeći sustav parlamentarne demokracije i stoga ga ni jedni ni drugi ne žele mijenjati.

Dobar pokazatelj demokracije, između svega ostalog, je i ostvareni stupanj autonomije medija u jednom društvu.

Po tom pitanju, a što se Hrvatske tiče, može se reći da se totalitarni i diktatorski princip vladanja kod nas ostvaruje upravo zahvaljujući činjenici, jer izostaje dinamika djelovanja od strane medija u stvaranju prave i pune demokracije i sustava slobode. Isto izostaje, jer nema slobodnih, autonomnih i nezavisnih medija. Neki analitičari tvrde da medije u RH kontrolira gotovo svatko, da su kontrolirani od politike, od financijske oligarhije, od tajnih službi, od kriminalnog miljea, od mafije…, a što je još tragičnije da su mediji i njihovi vlasnici u sprezi sa svima njima.

To je i razlogom da hrvatski mediji nisu stvarni servis građana, da se u medijima zanemaruju i da izostaju teme i rasprave o ugroženim slobodama i ukinutim pravima hrvatskih građana, o nefunkcioniranju sudstva i pravne države, o štetnosti postojećeg sustava parlamentarne demokracije, o štetnosti sustava neoliberalne ekonomije, o socijalnim nepravdama, o političkim neslobodama, o protuzakonitom bogaćenju u privatizaciji, o ratnim profiterima, o pojedincima i osobama iz kriminalnog miljea i podzemlja, o hrvatskoj mafiji….. sve to, a i mnoga druga bitna pitanja se zaobilaze i prešućuju.

Hrvatski mediji nisu samo kontrolirani mediji oni su posjedovani mediji. Njihov stvarni gospodar je onaj čimbenik koji ostvaruje i posjeduje stvarnu moć u RH, a to je kapital koji na direktan, ili indirektan način ostvaruje svoju vlast nad medijima.

Bez te vlasti, to jest bez posjedovanja medija kapitalu i politici ne bi bilo moguće održavati stanje diktature i upravo mediji su glavni čimbenik osiguravanja takvog stanja. Oni su ti koji osiguravaju kontrolu i vlast kapitala i politike pod vodstvom kapitala. Diktaturu u RH ne bi bilo moguće ni sprovesti ni održati bez učešća i podrške medija.

Kapital i politika u tome imaju potpunu podršku medija. Preko medija se izravno vara narod, zataškava i krivotvori istina. Preko njih se zataškavaju i krivotvore neželjene činjenice i izravno zatire demokracija u Hrvatskoj. Samo su forme radi, prividno kontrolor politike i čimbenik kritike. U stvarnosti se putem njih isključuje kritička misao, stvara privid demokracije i simulira demokracija. Njihova stvarna uloga je iskrivljavanje činjenica, izvrćanje stvarnosti i discipliniranje javnosti.  Umjesto razvijanja i širenja duha slobode vrše svojevrsno nasilje nad duhom zaglupljujući javnost.

Ukratko rečeno hrvatski mediji servis su i zagovornici moćnika i kao takvi ne mogu biti preduvjet funkcioniranja demokratskog društva.

Samo kao slobodan i nezavisan čimbenik mediji mogu biti jedan od glavnih načela demokracije.

Stvarne demokracije danas se nazivaju “medijskim demokracijama“ i stoga su potrebne odlučne aktivnosti za uspostavu slobode medija u RH i njihovo oslobođenje od svih utjecaja, osobito utjecaja i zagrljaja politike i kapitala.

Dala bi se time medijima mogućnost i uloga da budu ono što trebaju biti, da budu zagovornicima, nositeljima i čuvarima demokracije, a ne njenim grobarima što danas jesu.

Zašto demokracija ?

Zato, jer je istinskoj i punoj demokraciji unutarnja snaga ljubav. Zato, što uz to evanđeosko obilježje gaji u sebi i druga njegova obilježja, kao što su pravda i pravičnost, jednakost i sloboda.

Za te istine vrijedno je zalagati se, jer je u njima stvarni i pravi smisao i bit.

Te istine trebale bi biti temelj svakoj zajednici koja želi biti slobodna. Bez poštenog, uravnoteženog i nepristranog novinarskog izvještavanja, bez potrage za istinom i borbe za istinu, te istine, a s njima i sloboda zajednice, ostat će i dalje nedostižan ideal.