IZ DRUGIH MEDIJA …črčkarije.com
Mnogi planinari upravo veliko Biokovo smatraju najljepšom i najkrševitijom hrvatskom planinom. Podno Biokova prolazio sam mnogo puta vozeći se Jadranskom magistralom. Iako, vozeći se tom cestom, uvijek volim gledate more.
Na Makarskoj rivijeri moju su pažnju privlačile okomite stijene koje su parale nebo. Dugo godina sanjana želja napokon je postala stvarnost – jedan produljeni vikend bio je savršena prilika za posjet Biokovu. Obični vikend je prekratak za potegnuti iz Zagreba do Makarske, a ljeti na toj planini vlada paklena vrućina. Nisam našao društvo za ovo putovanje pa sam krenuo sam, noćnim autobusom. Jutro je tek svanulo dok me bus iskrcao na magistrali. Uprtio sam teški ruksak i krenuo prema impozantnom masivu planine koji izaziva divljenje, ali prije svega osjećao sam stezanje u grlu. “Zar se ovdje moram popeti?”, pitao sam se. “Penjati se mora” rekli bi kolege planinari, pa sam isključio mozak i opušteno počeo s usponom na biokovske vrhunce.
Toplo jutro, tišina, osama te jedna divokoza koja me gledala kao nezvanog gosta. Što sam se više uspinjao, sve sam više uživao u prekrasnim vidicima. Dolje, daleko ispod mene minijaturno djeluje Baška Voda, a na toplom suncu, koje mi je upržilo misli, čežnju za osvježenjem u plavom moru. Zadivljujući krš Biokova bio je podloga pod mojim nogama tijekom cijelog dana.
Nakon obilaska Šćirovca i Sv. Ilije, najljepših vrhova zapadnog dijela planine, u sumrak sam stigao na Lokvu. Dom zatvoren, ali nema veze. Čak sam se i radovao spavanju na otvorenom jer noć jevrijeme dok možeš najintenzivnije doživjeti planinu. Zahladilo je. Paklenu vrućinu zamijenila je studen i morao sam navući tajice, rukavice, kapu… U noći me probudila neka životinjica koja mi se uvukla u ruksak u potrazi za hranom. Istjerao sam uljeza, a prije no što sam opet zaspao, osupnuto sam pogledao prekrasno nebo s tisućama zvijezda – s lijeve strane svijetlio je mjesec, a s desne svjetlo na odašiljaču postavljenom na Sv. Juri, najvišem biokovskom vrhu.
Sutradan, u samo svitanje, krenuo sam na Veliki Šibenik, impozantan masiv središnjeg Biokova. Usput sam susreo krdo divokoza koje su žureći pobjegle iz mog vidokruga ponirući niz, gotovo okomite, litice. Eh, kada bih imao njihove noge, sve bih obišao u samo nekoliko sati! Sunce je dobrano ugrijalo, odmarao sam se u hladovini i umio u lokvici kišnice. U nekim prisojima našlo bi se i ostataka snijega kojima sam hladio ruku koja mi je jučer izgorjela na suncu. Nakon dan i pol hodanja biokovskom divljinom, eto me i na Sv. Juri, najvišem vrhu koji vrvi od izletnika. Pogled oduzima dah. Slovenke u kratkim hlačicama također. Sve je puno izletnika, planinara, brdskih biciklista, a nijedan planinarski dom na Biokovu nije otvoren. Sramotno!
Napio sam se hladne vode i natočio zalihe. Voda je na Biokovu luksuz, jutros sam ostao bez nje i morao žeđ utažiti rastopljenim snijegom čime sam shvatio kako čovjek može živjeti bez poštovanja, časti, ljubavi, seksa, ali bez vode nikako! Do kraja dana hodao sam biokovskom cestom, najvišom planinskom cestom u Hrvatskoj. Usput sam se uspeo na predivni Vošac, vrh s naljepšim pogledom u Hrvatskoj. Kamo god okreneš glavu, jednostavno ne možeš doći k sebi od ljepote. Pod nogama se prostire Makarska, desno pažnju privlači stijena Velikog Šibenika i Splitski kanal, a lijevo krševiti vrhovi istočnog Biokova. Sjedio sam u tišini četrdesetak minuta osjećajući se presretno zato jer imam priliku uživati u ovim prizorima.
Put me dalje vodio cestom do Ravne Vlaške. Kamo god sam se okrenuo, vidio sam plodne ponikve ograđene suhozidima, nerijetko i s pastirskim stanovima. Nevjerojatno, ali ovdje je nekada obitavalomnogo stanovnika koji su živjeli od poljoprivrede i ovčarstva. Danas nema nikoga. Na jednom imanju u kamenu stoji uklesano “1913. godina”. Sada ovdje obitavaju samo poskoci, a jedan mi je ukazao čast poziravši mi za fotku. Zahvalio sam mu i produljio dalje.
Infopunkt s vidikovcem na Ravnoj Vlaškoj, tik uz cestu, moje je današnje prenoćište. Turisti su se, s posljednjim zrakama sunca, autima odvezli na Makarsku rivijeru, ostali smo samo ja i planina. Uživao sam gledajući zalazak sunca te osluškujući tišinu koja je postala sve glasnija kako je sve više padala noć. Mjesta na Makarskoj rivijeri nazirala su se dolje u tami, a nebo je opet postalo svjetlucavo od zvijezda. Topla noć ovaj mi je put omogućila počinak bez zimske odjeće. Uživao sam u tišini i veselio se novom jutru, novim vrhovima i uzbuđenjima.
Kada sam u svitanje otvorio oči, prvo sam ugledao Brač obavijen izmaglicom. Ravna Vlaška bila je u sjeni iako se vidjelo kako je sunce već izašlo i najavilo još jedan vreli dan. Moj današnji cilj bio je Kimet, najistočniji biokovski vrh, do kojeg vodi teška škrapovita staza. Hod po takvom terenu je težak jer se mora koncentrirano paziti na svaki korak. Pazio sam i na poskoke kojih je ovaj kraj prepun, no srećom nisam nijednog više susreo.
Kada sam, nakon dva i pol sata muke, došao na Kimet, zagrlio sam i poljubio vršni kamen od dragosti. Jednostavno je fantastično hodati po planini i osjećati je kao živo biće, razgovarati s njom, moliti je neka pazi na tebe kako bi mogao doći sigurno na vrh i spustiti se s njega. Planine su prepune energije koja te cijelog prožima, a to se najintenzivnije može osjetiti onda kada hodaš po planini sam. U društvu je uvijek ljepše, ali ponekad je dobro osamiti se kako bi malo porazgovaraosa samim sobom. U samoći puno naučiš o sebi, ali i o svijetu koji te okružuje.
Nakon uspona na Kimet uslijedio je spust u Tučepe. “Još malo i umočit ću umorne noge u plavo more..”veselio sam se pazeći na svaki korak koji sam pravio po ovom teškom terenu. Prolazeći pored nekih napuštenih pastirskih stanova ugledao sam još jednog poskoka, siktajući je uplašeno pobjegao u obližnji grm. Put je postajao sve strmiji, a iznad mene su se sve više nadvijale okomite litice koje sam ostavljao za sobom. Svakim korakom bio sam bliže Tučepima, ali oni su uvijek izgledali jednako daleko. Na jednoj stijeni ugledao sam lubanju poginule divokoze koja je svjedočila surovosti ove planine. Srećom, meni je planina, u posljednja tri dana, bila vrlo naklona.
Nakon nekoliko sati patnje po vrelom suncu, eto me na ravnom terenu. U selu, na česmi, nauživao sam se hladne vode, a zatim sam podigao pogled prema stijenama s kojih sam upravo sišao. Kada sam te stijene gledao prije uspona, osjećao sam stezanje u grlu, a sada sam se pri pogledu na njih, onako prepun emocija, jednostavno rasplakao. Godinama sam se pitao kakve tajne Biokovo skriva, a sada sam te tajne saznao na najljepši mogući način. Prvi put nisam bio sretan zato što sam osvojio neki vrh, već prvenstveno zato što mi je planina dopustila vratiti se živ i neozlijeđen.
Najljepše nagrade koje sam primio za uspon na biokovske vrhove bili su predivni pogledi, najljepše uspavanke bile su bistre planinske noći, a najljepša nagrada koju sam dobio za silazak bila je morska masaža na plaži u Tučepima. Kada sam se autobusom vraćao za Split, posljednji sam se osvrnuo kako bih još jednom pogledao masiv Biokova, mojeg Biokova koje mi je bilo dom posljednja tri dana. S ovog putovanja nosio sam sjaj u oku i stotine lijepih fotografija, ali prije svega jedno novo iskustvo, čak ne toliko planinarsko koliko životno.
Biokovo je prekrasna planina koja testira fizičke, ali i psihičke granice čovjeka. Mnogi kažu kako se u planine nikad ne ide sam. U pravu su, ali ponekad svi volimo prekršiti pravila kako bismo otkrili neke nove dimenzije. Ako idete u planinu sami, budite sigurni u to kako će vam ona uzvratiti pozitivnom energijom na jedan prekrasan način koji se nikad ne zaboravlja.