ISTINA (NI)JE KRITERIJ

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
“Laž je religija robova i gospodara.  Istina je bog slobodna čovjeka“. Maksim Gorki

Politika je jedno od najtežih umijeća, jer je ona onaj čimbenik koji osigurava, uzdržava ili povećava blagostanje države na zadovoljstvo svih državljana ili obrnuto tome. Tako o politici i političarima umnogome zavisi sreća i sudbina cijelog naroda.  Uspješna zajednica je ona u kojoj su političari sposobni, savjesni, pošteni, karakterni, da im je moral, etika, a osobito istina primarni cilj njihovog rada i djelovanja.

Sve navedene karakteristike ne krase hrvatske političare, a tu se u prvom redu misli na one političare koji su do sada sudjelovali u obnašanju vlasti ili trenutačno sudjeluju. Oni su čista suprotnost poželjnog političara. Njihov rad i političko djelovanje nije na korist zajedničkog dobra zajednice, već se politikom bave prvenstveno stoga, što oni sami od nje dobro i lagodno žive kradući, varajući, otimajući, lažući i pri svemu tome služeći i robujući moćnom kapitalu. Politika je u Hrvatskoj sredstvo, kojim se putem manipulacije, demagogije, prevare i laži ostvaruju osobni interesi, a osobito oni financijske prirode. Moralne norme ne postoje.  Osobni interesi i korist, žeđ za sve većim posjedovanjem, uz bezobzirnost prema drugima je primarni cilj i smisao većine aktualnih hrvatskih političara koji će kao takvi teško imati udjela u zadnjem cilju i cijelom smislu ovog života, u vječnosti.  To je pogrešan izbor kojim se  izabire lažna boga.  Čovjek je time odsječen od jedino pravog Boga , a to vodi u tragičnost. ( 1 Timoteju 6, 9 ).

U ostvarenju svog smisla i svojih ciljeva aktualna politika u RH osobito se obilno koristi lažju. Laž se trajno udomila u hrvatskom političkom životu, postala trajna navika i način na koji mnogi političari razmišljaju i djeluju. U lažima prednjače upravo oni političari koji bi trebali biti primjer zajednici, oni koji su na najosjetljivijim pozicijama hrvatskog društva. Takvi najviše lažu. Takvima je obmana i laž odlika njihove profesije. Moglo bi se navesti mnogo primjera koliko njihova laž može ići u besmislenost u krajnost, a dovoljan primjer je da se jedan očito totalitarni sustav u RH, jedna dvostranačka diktatura od njih kvalificira kao ostvarenje želja hrvatskog naroda, kao demokracija. Po tom pitanju Ivo Josipović plasira laž javnosti, kako je Hrvatska moderna europska demokratska država, dok njegov partijski kolega Zoran Milanović laže javnost tvrdeći , kako je Hrvatska demokratska zemlja u kojoj se demokracija isplati. Njemu i njemu sličnima se svakako “isplati“.

Njih dvojica nisu jedini i usamljeni u manipulaciji i laži, jer i Tomislav Karamarko ima slične nazore i tvrdi, kako je Hrvatska moderna demokratska zemlja koja svima treba pružiti i osigurati ljudska prava, što znači kako ta prava još nisu osigurana. Privržen laganju je i Boris Šprem koji tvrdi, kako je Sabor izgradio demokratsku arhitekturu zemlje i pokazao trajnu privrženost demokraciji. Kakva je ta demokratska arhitektura govori činjenica da Sabor, u stvarnosti i u pravilu, odgovara za svoj rad vladi i da vlada kontrolira Sabor umjesto obrnuto.

Da bi laž u neprestanom ponavljanju bila prihvaćena kao istina trudi se i Vesna Pusić koja izjavljuje, kako je Hrvatska demokratski sazrela zemlja, a i Ivan Jakovčić koji nas uvjerava, kako je RH dobila prave europske obrise demokracije. Za te i takve obrise zaslužan je upravo HDZ koji je, po tvrdnjama Jadranke Kosor, prvi uveo “demokraciju“ u Hrvatskoj.

Te tvrdnje, o njihovim autorima, mogu svašta reći. U prvom redu da su licemjeri, demagozi, prevaranti, manipulatori i lažovi, jer oni dobro znaju što govore. U suprotnom bi bili politički nepismeni i neupućeni, bili bi politički analfabeti, a to nisu. Ili možda jesu ?

Tragičnije od svega toga je činjenica da se protiv licemjerja, demagogije, manipulacije i laži ne diže glas od strane onih čimbenika koji bi morali na takvo što reagirati i podići svoj glas. Vjersko-moralne institucije uglavnom šute. Pristaju time uz laž, jer šutnja znači i slaganje. Intelektualne elite uglavnom šute. Pristaju time uz laž. Osobito duboko pogađa šutnja onih koji bi trebali biti na prvoj liniji obrane demokracije i istine. To je šutnja hrvatskih novinara koji su  odstupili od svojih dužnosti , od kojih je prva obrana i poštivanje istine i prava javnosti na istinu.

Istina u RH snažno se osporava, izolira i zabranjuje. Ustavom se proklamira sloboda govora, to jest pravo da se čuje i govori istina, ali u praksi to nije poštovano. Stvarna moć –kapital i politika određuju što je istina. Njihovo opredjeljenje za proces obmanjivanja i laganja nastao je iz razloga, jer istina ugrožava njihov monopol moći, jer dovodi nemir i nesigurnost, budi savjest javnosti, rađa pobunu protiv laži, ostvaruje punu demokraciju i slobodu.  Laž u RH prolazi upravo iz razloga, jer postoji monopol moći , jer ta moć kontrolira sve društvene institucije, kao i većinu masovnih medija i novinara. Upravo na ove potonje je moć fokusirana, a kontrolu nad njima ne vrši samo poradi puke kontrole, već prvenstveno poradi plasmana svojih “istina“ putem istih. Kontrola se provodi da se skrije istina, da se plasira laž, da se manipulira ciljevima i namjerom.

Ta kontrola je na djelu, ona je očigledna i stoga je sudbina istine u Hrvatskoj mračna i bit će, dok putovi istine ne budu oslobođeni, dok se ne stvore preduvjeti za istinitu informaciju, to jest dok se ne omogući i ostvari sloboda medija i sloboda novinarstva u Hrvatskoj.

Sudbina slobode i stvarne demokracije bit će time također mračna i neizvjesna, jer se temelje na istini, jer otpočinju sa istinom. I sama naša budućnost bit će neizvjesna, jer izvjesna može biti jedino uz istinu. Laž vodi u zabludu i neizvjesnost.

Zato je ovo nastojanje ujedno i apel onima kojima je istina kriterij njihove profesije. Da uznastoje na istini, jer ona je, uz to , kako je to netko lijepo formulirao, temelj cjelokupne novinarske djelatnosti. Da uznastoje u borbi za slobodu medija i slobodno novinarstvo, za ljudska prava, kojih nema, osobito za temeljna prava slobode mišljenja, obranu slobode mišljenja i govora. Za poštivanje istine i  odanost prema istini. Za točno informiranje javnosti , jer informacija, bila istinita, ili lažna opredjeljuje reakciju javnosti na kojoj počiva snaga demokracije.

Istina je obveza novinarstva i mora biti objavljena kolika god bila “šteta“ koju ona, ili novinaru, ili nekome, može prouzročiti i koja iz toga može proizići. Ona je dužnost novinarskog poziva i od nje ne smije biti odstupanja, jer je odstupanje od nje previše pogubno za interes svih i medija i javnosti i ljudi općenito.

                                                           Kakva je stvarna slika hrvatskog novinarstva ?

Nema traganja za istinom. Nema iznošenja i objava vlastitog i kritičkog stajališta. Izostaje istraživačko novinarstvo, kao put do objavljivanja istinite informacije. Većina hrvatskih novinara služe novinarstvu protokola i priopćavanja.

 Graditelji i konstruktori naše stvarnosti, velikim dijelom ne iznose skrivene fakte- istine i zbilje na vidjelo. Informacija je često dio istine, nepotpuna ili skrivena istina nerijetko i laž, ili je bez osnove – dezinformacija. To nije promicanje interesa javnosti, već interesa moćnika sa ciljem poništenja i prikrivanja svega neugodnog, svega što ne odgovara interesima moći. To je oblikovanje javnog mnijenja i svijesti građana  prema tim i takvim interesima. Izostaje tako objektivnost i točnost kao obvezujući kriterij, gotovo sve je na štetu istine koja se doslovno zataškava.

Od istine je učinjen odstup. Njeno mjesto zauzela je tabloidizacija, senzacionalizam, narušavanje etičkih normi i standarda, forsiranje zabave, spektakla, crnih kronika, proizvodnja celebritya.  Bitne teme i istina se izbjegavaju.

Većina medija i novinara u RH samo je sredstvo manipulacije preko kojeg totalitaristi javnosti proturaju da nije istina ono što je istina, nego ono što oni neumorno ponavljaju, a ponavljaju laž sve dok se ona ne prihvati kao istina.

Čovjek koji se bavi novinarskom profesijom nema pravo na laž. Unatoč tome su mnogi iz te profesije pristali uz laž. Odustali su time od činjeničnog stanja, svjesno i namjerno su odstupili od istine zbog namjere obmane i manipulacije. Svjesno i namjerno , a ne zbog ovog ili onog razloga , jer nema laži bez izričite intencije, želje ili htijenja da se netko prevari, kaže Sv. Augustin.

Čovjek koji se bavi novinarskom profesijom nema pravo na služenje nikome osim građanima. Kao takav je i odgovoran  samo građanima, a ne ovoj ili onoj vlasti, ovoj ili onoj moći. Unatoč tome je kod nas očigledna odsutnost novinarske službe građanima i odgovornosti prema narodu. Ne zastupa se građanstvo u odnosu prema vladajućima, nego vladajuće u odnosu prema građanstvu. To ukazuje da se velik dio novinara opredijelio za sluganstvo i služenje monopolističkim interesima, odnosno za intelektualno ropstvo i Hrvatsku kao zemlju totalitarizma i diktature, što predstavlja svojevrsnu izdaju novinarske profesije, istine, demokracije, naroda i domovine.

Mnogi kojima bi istina trebala biti kriterij njihove profesije neće se složiti s ovim iznesenim pogledima nastalim gledajući iz obične građanske perspektive. Neće se složiti ,ne iz možebitnog razloga da je prikaz nerealan, već prvenstveno stoga, jer će htjeti time izbjeći vlastitu odgovornost. Ta odgovornost se ne može ničim izbjeći niti opravdati, pa ni izgovorom da se zbog “snage“ moći i straha pred moćnicima ne usude govoriti istinu. Iz straha pred savješću istina se ne smije prešućivati. Novinar kao savjest društva nema pravo na kukavičluk. On mora imati hrabrosti objaviti -reći istinu. Samo tako može biti slobodan čovjek, slobodan intelektualac.