ODLUKE KOJE ŽIVOT ZNAČE

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Ne želimo zabijati glavu u pijesak, moramo donositi i teške odluke ( Zoran Milanović ).

Nije za očekivati da će se stvari u Hrvatskoj pokrenuti, da će doći do očekivanog razvoja RH i blagostanja hrvatskih građana, jer država nema više moć potpune regulacije i kontrole gospodarstva, jer su zaštitne te osobito razvojne funkcije države oslabile. Ojačao je interes i prevlast kapitala i u ekonomskom i u političkom životu i time je uloga države sve manja, a uloga kapitala je sve veća, tako nema uravnoteženosti kao preduvjeta pravog razvoja.

Rezultat je to snage i moći velikog stranog kapitala koji je ulaskom u slabo razvijenu Hrvatsku progutao njen kapital i na taj način direktno ili indirektno kontrolira hrvatsko gospodarstvo u njegovom velikom dijelu, ali i politiku koja je ušla na tzv.  neoliberalno tržište, prihvativši pri tom i primijenivši instrumente globalizacije. Prihvaćen je pri tom i sustav neoliberalne ekonomije, doktrina neoliberalizma i sistem neoliberalnog kapitalizma koji se u potpunosti bavi samo neprekidnom borbom za profitom, a potrebe za humanijim i pravednijim odnosima nisu teme koje za taj sistem imaju smisla. U tom sistemu nema interesa da se ukine eksploatacija radnika i malog čovjeka, jer bi ukinuće eksploatacije ujedno značilo i rušenje samih temelja kapitalizma. U tom sistemu je ozakonjena eksploatacija i izrabljivanje, a ljudskost, puna demokracija, usmjerenost na interese čovjeka i njegovu dobrobit , zdravi međuljudski odnosi, humanost, moralnost, etičnost nisu ideje koje za taj sistem imaju smisla.

Posljedice prihvaćanja nehumanosti, neljudskosti, nemoralnosti, ne etičnosti u Hrvatskoj su duboke i velike, one su u biti puno dublje i veće od ovih koje trenutno osjećamo, dok će sama budućnost neminovno pokazati i svu njihovu tragičnost. Kad bi se napravio i radikalan zaokret trebalo bi dosta vremena da se učinjena šteta sanira.

Postojeće stanje surove eksploatacije i teškog kolonijalnog ropstva u RH poziva na odlučne i hrabre odluke. Put izlaska je u izgradnji pravednog i zdravog društveno-političkog sustava, u uvođenju zdravog sistema međuljudskih odnosa koji će biti orijentiran na dobrobit čovjeka, a ne na sumanutu grabež za profitom. To prvenstveno znači napuštanje sustava neoliberalne ekonomije koji se pokazao štetnim i neodrživim, koji porobljava hrvatsku državu i njene građane. Takvu doktrinu treba odbaciti i početi prakticirati drukčiji pojam ekonomije koji bi, uz ostalo,  rezultirao punom slobodom, punom demokracijom, solidarnošću, supsidijarnošću.

Nužnost je napuštanje neoliberalne doktrine kojoj je filozofska osnovica utilitarizam, to jest kojoj je korist i dobitak osnova morala, a moralna osnovica egoizam i ostvarenje sustava kojem je inspiracija humanizam, ljudska solidarnost i altruizam, to jest nesebična ljubav prema drugome. Sustav kojem je osnovica ostvarenje ekonomski uspješnog, socijalno pravednog i humanog društva u kojem će se poklanjati više pažnje pravednoj raspodjeli među svim slojevima stanovništva kako bi se poboljšali životni uvjeti svih ljudi, a osobito onih koji žive u siromaštvu, a kojih je u Hrvatskoj više od jednog milijuna. Također i socijalnu stabilnost, socijalno podupiranje i sklad socijalnu koheziju koja je osnovni uvjet za socijalnu pravdu, demokratsku sigurnost, održivi razvoj i važan preduvjet uspješnog rasta i razvoja. Potreban je sustav koji će ostvariti razmjerno sudjelovanje svih slojeva društva, posebno siromašnih, u ekonomskom napretku.

Globalizam i neoliberalni kapitalizam oslanjaju se i na minimalno poštivanje slobode i demokracije. Teoretski priznaju demokraciju, ali u praksi je podcjenjuju i potkopavaju demokratske procese, osobito u slabo razvijenim zemljama namećući svoju politiku totalitarizma i vladavine kapitala. Preuzimanje upravljanja ekonomskom i političkom sferom u RH kapitalu je umnogome omogućila i izborna parlamentarna demokracija koja se kod nas pokazala kao dobra metoda kamufliranja totalitarizma kojeg provodi kapital i politika pod vodstvom kapitala.

U sustavu parlamentarne demokracije, kakva se prakticira u RH, demokracija se nije pokazala kao sredstvo odbacivanja i onemogućavanja diktata sa ciljem postizanja viših ciljeva, nego kao sredstvo ostvarenja diktatorskog oblika vladanja. Demokracija u Hrvatskoj, slikovito rečeno, traje tek pet minuta, to jest onoliko dok se jednom u četiri godine ispune i ubace listići u glasačke kutije. U tih pet minuta narod samo bira, ali ne ostvaruje suverenu vlast.  Vlast ne ostvaruju ni izabrani, jer u stvarnosti je kapital taj koji vlada, upravlja i naređuje, dok politika samo izvršava određene odluke koje se donose i provode bez učešća i sudjelovanja naroda.

Zato kapital preferira izbornu parlamentarnu demokraciju koja je samo paravan za njegovo totalitarno i diktatorsko vladanje, a koje omogućuje korumpirana, potkupljiva, ničim ograničena, od nikoga kontrolirana i kapitalu podložna hrvatska politička elita.

Takva demokracija pokazala se lošim rješenjem, jer nema učešća naroda, a veliki je obim prostituiranja politike koja se nudi i prodaje tržištu i kapitalu u čijim rukama je zapravo usidrena i politika i vlast. Kapital ne obnaša vlast, ali je ostvaruje izvana. On štiti, promiče i ostvaruje svoje potrebne interese utjecajem svoje velike moći na politiku ili djelovanje vlade.

Kapital nije samo potisnuo demokraciju u RH na sporedni kolosijek, on je oteo demokraciju. Oteo je moć građanima da dobiju mogućnost izražavanja i odlučivanja o svim, a osobito najkritičnijim ekonomskim i društvenim pitanjima.

Vladajuće političke elite jesu za ovakav sustav demokracije, jer im on omogućuje vlast bez definiranih ograničenja, te obnašanja vlasti u okviru loše definiranih normi i van zakonskih granica. Zato nisu za promjene, zato upiru svu silu da održe sustav parlamentarne demokracije i u punoj-stvarnoj demokraciji vide opasnost koja ugrožava njihove pridobivene privilegije. Oni jesu za pravo glasa svake četiri godine, jesu za demokraciju od pet minuta, ali nisu za pravo građana da raspolažu onim institucijama, koje osigurava puna demokracija i koje bi izabrane predstavnike nadzirale i sankcionirale u razdoblju između jednih i drugih izbora.

Stoga je put izlaska Hrvatske iz kolonijalnog ropstva, u koje smo zapali ponajviše zahvaljujući našim političkim elitama iz SDP-a i HDZ-a, uz već prije spominjane preduvjete moguć jedino uz preduvjet izgradnje pravednog i zdravog društveno- političkog sistema, jer ako ostane sve isto sama promjena ljudi svake četiri godine neće ništa promijeniti čemu svjedočimo već dva desetljeća.

To znači i napuštanje sistema parlamentarne demokracije, u praksi pokazanog kao jedan totalitarni oblik vlasti kapitala i politike pod vodstvom kapitala, i opredjeljenje za bolji oblik demokracije, potpune demokracije koja prema mišljenjima zagovornika promjena predstavlja metodu organiziranog i političkog djelovanja čiji sadržaj i predznak nisu unaprijed dani, nego ga određuju sudionici procesa i kojoj je smisao i naglasak ostvarenje kontinuirane politike povećanja učešća naroda u donošenju odluka koje direktno utječu na kreiranje njegove stvarnosti i sudbine.

Za takvo što potrebne su odlučne i hrabre odluke. Za aktualnu politiku bile bi to bolne i teške odluke, ali bi donijele način i put izlaska iz ropstva, donijele bi napredak zajednici, vratile nadu i život. Izbjegavanje takvih odluka znači zabijanje glave u pijesak, znači i dalje demagoški obmanjivati narod, znači nastavljati ustaljenu politiku služenja kapitalu i njegovim interesima, znači donositi “teške“ odluke kojima se nastavlja kljaštrenje hrvatskih građana i pljačkanje visokim porezima i novim nametima.  Nažalost je upravo to politika “promjena“ Zorana Milanovića i njegove vlade.

Za skriti očigledan kukavičluk, nesposobnost, nedozrelost, lošu i nemoralnu politiku i loše namjere najlakše je frazeološki reći kako se neće zabijati glavu u pijesak i kako će se donositi teške odluke. Zoran s druge strane kukavički, pred činjenicama, zabija glavu u pijesak, jer nema hrabrosti za promjene, za prave odluke, jer je populist koji ignorira svijet oko sebe, svijet u kojem caruje nasilje, nepravda, nejednakost, nesloboda, siromaštvo i izrabljivanje. Svijet u kojem, kamo god se okrenemo, vidimo samo mrak, beznađe i besmisao.

Promjene kao npr.  promjene u društveno-političkom sistemu ne žele se provesti, jer bi te promjene u istinu predstavljale tešku odluku za aktualnu političku elitu, jer bi time dobrovoljno napustili stečene pozicije i privilegije koje imaju u društvu. Bivši komunisti, ili kako se oni vole deklarirati (kad se govori o SDP-u) “reformirani socijalisti“ ovisni su o kapitalu i kapitalističkom sustavu ,a ideološki su sve bliže liberalima i neoliberalizmu, a sve dalje od socijaldemokracije te kao takvi ne mogu ponuditi rješenje problema, to jest donositi odluke promjena.

Bez hrabrih odluka nema života,  nema izlaska iz kolonijalnog ropstva i stanja diktata u koje se zapalo. Zato je zaokret nužnost i na Hrvatima i Hrvaticama je da se konačno odluče za donošenje teških odluka, u prvom redu odluku o razvlaštenju moćne manjine koja ima vlast i kontrolu, koja manipulira i ostvarenje suverene vlasti naroda, te odluku da umjesto sistema međuljudskih odnosa u kojem vlada profit i izrabljivanje ostvare nove humanije odnose koji bi donijeli bolji život. Postojeći sistem se ne može poboljšati i reformirati te treba odlučno biti zamijenjen.

Pred takvim odlukama ne smije prevladati strah, jer navali li strah na čovjeka, u trenutku kad treba donositi bitne odluke, male su ili nikakve šanse za pobjedu. Samo hrabrošću se ostvaruje sloboda, a strah vodi u daljnje ropstvo. Stoga je u prvom redu važno pobijediti strah i ne povlačiti se u strahu pred silom i pobjeda neće izostati. Svjedoči tome pobjeda Onog koji je nadmoćno pobijedio upravo, jer se nije povlačio u strahu pred nijednom silom vidljivog i nevidljivog svijeta.