DVOJEZIČNA PRIČA
piše: Nikola Šimić /na romski preveo Veljko Kajtazi
Čudni su putovi i sudbine ljudske, davno je rečeno. Pet prstiju na jednoj, istoj ruci, a ne možeš naći dva prsta jednaka. Za svakim čovjekom od rođenja krene zapis, od kojeg se pobjeći ne može. Kad bi on znao gdje će svratiti, po razumu nikada tamo išao ne bi, ali sudbina o razumu puno brige ne vodi. ”Čovjek snuje, a Bog određuje!”- tvrdi narodna mudrost, pa tako odredi jednom mladom kralju da se u Ciganku zaljubi. Imao mladić i ovoga i onoga, djevojaka i ovakvih i onakvih, nu, Cigančica mu se učini najljepšom, srce mu osvoji ne maknuvši prstom u tom cilju baš ni malo.
–-Kralj i Ciganka, gotova propast! –mislilo se i govorilo u ona vremena. Onomad se kralj nije smio ženiti ni pučankom iz svog naroda, iz svoje kraljevine, a kamo li ”Odnekudku”, tko zna u kakve vradžbine upetljanu. Ženidbom su kraljevi svoje kraljevine proširivali, sticali jake prijatelje i saveznike, a kakve koristi može zemlja imati od sirote Cigančice!
Sve je to ženik znao, od malena su ga u tom podučavali, njegovi ga savjetnici na kraljevske mu dužnosti upozoravali. Žestoko će se zamjeriti susjednim vladarima, njihove su kraljevske kćeri za udaju prispjele. Sad im prijeti opasnost da svi kraljevski državni planovi propadnu, a sve zbog tamnoputne ”Odnekudke”. Koji se otac – kralj neće rasrditi čuje li da mu kćerki ugroza od sirote Ciganke prijeti, da se s bogatom kraljevnom mjeri! Uvreda će to biti pregolema, za rat nagodna, izazovna. Širom poznatog svijeta kovači mjehova krpaju, kovačke vatre potpiruju, mačeve kovati snuju. Konjima i potkovama poskoči cijena. Strah osvoji ženikovu kraljevinu. Krv se u zraku već naslućuje, odavno se prolila nije, onako potokom kako se u snovima mnogih već lije.
Kad žarki zgasnuo je dan, mjesec se za oblačak skrio, zakrabuljena spodoba, Cigančicu ispod očeve joj čerge ukrade. Čim je u dvor donese i skide si krabulju, kraljevsko se ruho na kradljivcu ukaza. Djevojačke oči kao dragulji zablistaše, odaju zamamnim žarom osvjetliše. Kralj joj odmah, pripremljenim draguljima kosu ukrasi. Ogrnu je svilom i kadifom. Dovede zlatare i sve oko Cigančice zlatom optočiše. Nebo on dohvati, prekrenu, ispravi i pod noge joj srebrenim čavlima pričvrsti. Zatraži li mu mlijeka ptičjeg i to će joj dobaviti, sve po svijetu na svom ustreptalom srcu jašući.
Iziđe kralj – ženik iz odaje, Cigančicu samu u odaji ostavi. Kroz ključanicu će gledati kako njegova srna, lakim skokom hrpice dragulja, po ukoličenoj plaveti nebeskoj, pod nogama joj razasutim, preskakuje…
Ali, nu, ona sa zidovima sobnim, razgovore započinje. S lijevom rukom na srcu, desnu pruža prema zidu i skrušeno govori:
–-Otvori mi izlaz, mili moj. Pusti me iz ove zlatne krletke, letjeti bih željela. Pod čergu se očevu želim skloniti, hladnjikavog zlata, srebra i dragulja se osloboditi, uz cigansku se vatru ogrijati. Plaćam ti svoju slobodu svim ovim bogatstvima, koja mi kralj darova, a meni ne pristaju…—
Tako ona ide od zida do zida, isto govoreći, a niz lice joj se spuštaju suzni potočići. Kralj gleda kroz ključanicu, a i njemu oko poče se suzama topiti. Postupno mu pošteno srce poče svoju igru mijenjati. Kad Cigančica pred vrata stiže, kraljevska se ruka sama podiže i vrata joj širom otvori.
Grli on Cigančicu posljednji put, zna to dobro, govoreći joj:
–-Izlazi, draga djevojko, i kreni kud te tvoje srce vuče. Tebi se dostoji čast kraljevska- sad to sigurno znam- ali u nekom drugom kraljevstvu, u nekom drugom svijetu, meni nerazumljivom… To bogatstvo koje ti darovah nosi sa sobom, kraljevski ti pristaje! Meni ostavi samo jedan poljubac za uspomenu, neka me toplinom na tebe podsjeća …
————————————-
THAGARESKO SUMNAKUNO KAFEZO
Čudno si e droma e Devleske thaj e droma manušikane, kodo si but čirla vakerdo. Pandž naja ando jekh vast, a našti te arakhe duj jekhutne naja. Sako manušestar cidel jekh xramovipe savo so si leske xramondo thaj savestar vov našti te našel. Kana ka šaj o manuš te džanel kate ka džal, vov ka gindinel thaj naj te džal kodole thaneste, numa o droma save so si leske xramome e godjake naj len briga. ”E manuše isi sune, numa o Del dela drom!”- vakerel jekh purano godjaver lav, thaj kodoleske denda jekhe terne thagareske te kamel jekhe Romane terne čhaja. Sas ole but džuvlja, thaj sas ola ververikane, no i romani terni čhaj sas oleske majšuži, lesko ilo voj lelja bizo te kerel diso thaj bizo naj te miškinel ni xari.
-O Thagar thaj i Romani čhaj, kodova si majbaro peripe! – sas kodo gindipe ano kodi vrama. Andi kodi vrama o thagar našti sas te lel romnjake thaj varesave čhaja katar lesko sel/narodo, katar lesko thagaripe, a na pale ”Varesavianka”, kon džanelas save sa magiende sas katli. Andi kodi vrama e prandinasa e thagara peske thagaripa buvlarenas, sas len zurale amala thaj uniatoja, a savo lačhipe šaj te ovel len jekhe čorore Romane čhajatar!
Sa kodo o thagar savo so kamelas te prandinel pes džanelas, tiknipastar kodoleske sikavenas le e thagareske manuša save so dena godji thaj vakerenas leske te del sama. But phare ka keren akušipe e pašutne thagarenca, kodoleske so thaj lenge čhaja sas terne džuvlja save so rodenas rome. Akana isi pharipe sa e thagaraipaske themake planoja te peren, thaj kodova sa baši jekh kali ”Varesavianka”. Savo dad- thagar naj te xoljanel kana ka ašunel so leski čhajori ka ačhol biromesko kodoleske so jekh Romani čhaj ka ovel thagareski bori, thaj šaj voj te ovel bareder no si si ola! Ka ovel kodova baro teljardipe sarenge thaj maripe baro ka ikljol. Buvleder ani lumia e bugurdžie/kovačia lele te phurden e kovačnice, jag te tharen, e mačoja/ bare čhurja te kovinen. E grastenge thaj e petalonge barili i mol/cijena. Dar lelja e thagareske thagaripa. O rat ani hava ikljovelas, a čirla naj sas rat thavdime ane maripa, ane umala sar so si ane sune bute manušenge ake thavdutno.
Kana o tharo dive nakhelas, i luna palo badalo garavda pes, jekh, pharavde šejenca, maskirime mujesa, rugoba e Romane čhaja katar olake dadeski čerga čorda. Kana la ani avlin anda thaj cidinda pestar e pharavde šeja thaj i maska, iklilo ko dikhipe e thagaresko ruho e manušeske savo so čorda e Romane čhaja. E čhajake jakha sar dijamanoja rošandile, i odaja bare jagasa baro divipe dende. O Thagar e kuč barenca lake bala pulinda. Uravdas la svilasa thaj kadifesa. Anda e sumnakutčien thaj sa uzal i Romani čhaj sas sumnakunesa paćardo. O del vov astarda, upre gelo thaj telo lake pire vov rupune karfie denda. Te rodenas lestar thaj čirikljano thud vov šaj sas te anel, thaj kodova sa urjando ano pesko kamlo ilo.
Iklilo o thagar- so ka prandinel pes katar i odaja, a e Romane čhaja ani odaja mukhlja. Kamelas te dikhel katar i klidoski xar ko vudar sar oleski lana, lokhe xutipasa lošandol katar e kuč bara save so si thaj telo lake pire…
No, kana te dikhel so voj kerel sas so ka dikhel. Voj e barangonca/zidonca lela te del vorba. Jekh vast sas lake ano ilo, a jekh ano zido thaj te phene rovel thaj phenel:
–Putar mange te ikljav, kamav tut. Mukh man te ikljav kodole sumnakune kafezostar, mangav te urjav. Kamav teli čerga me dadeski te džav, te cidav e šilale sumnakaja thaj o rup thaj u kuč bara, uzal i romani jag kamav te tatarav man. Dava tuke so tu kames, sa so si man o barvalipe savo so mange denda o thagar, sade de man miro mestope/sloboda, thagaresko barvalipe na kamav…-
Adžukhar voj katar o zido dži o zido džalas, jekh vakerelas, a lake jakhendar sar leja e asva džanas. O thagar dikhelas katar e klideski xar e vudareski, thaj leske i jakh lejlja te bilavdol e asvenca. Xari poxari lesko ilo lelja te kovljol. Kana i Romani čhaj anglo vudar reslja, e thagaresko vast korkori putarda olake o vudar te iklel avri. Lelja ki angali e Romane čhaja paluno drom, džanel vov kodo šukar, thaj phenda lake:
-Ikljov, čhajorije kamlije thaj dža kote so tut tiro ilo cidel. Tu trubul te ovel tut patjiv e thagaripaski, kodo me akanak džanav- numa ano aver thagaripe, ani aver lumia, mange savi si bipendžardi… Kodo barvalipe savo so me tuke dendem legar tusa, tu san sar thagarutni thaj san lačhe ilesa! Mange mukh jekh čumipe te liparav man tuke, thaj o tatipe lesko tutar te del man godji tuke…