TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Moć medija je neupitna. Preko njih se formira sustav vrijednosti, stvara istinita ili lažna slika, utječe na proces formiranja mišljenja, jača ili slabi svijest javnosti. Oni su onaj čimbenik koji umnogome utječe na procese sloboda ili nesloboda, odnosno ostvarenje istinski demokratskog društva ili čvrstog i stabilnog stanja diktature.
U demokratskom društvu namijenjena im je i imaju funkciju “četvrte vlasti“ koja čini protutežu ostalih vlasti, odnosno nadzorna su instanca triju ostalih vlasti – zakonodavne, izvršne i sudske. Njihova uloga uz to je kontrola i kritika, kao i biti protuteža vlasti i gospodarstvu. Nadzor, kritika, kontrola, preispitivanje, otkrivanje, te brzo i točno informiranje čine medije u demokraciji stvarnom “četvrtom vlasti“ i osnovnim uvjetom – ključem funkcioniranja demokracije.
Kao “četvrta vlast“ ograničavaju zloporabu moći, a to znači otkrivanje prljavih poslova u politici, gospodarstvu, upravi, pravosuđu, svijetu financija… Imaju ulogu, između ostalog, pokretanja “vrućih“ tema o korupciji i kriminalu, kao i upozoravanje na socijalne nepravde i provedbu mjera za njihovo uklanjanje. Sukladno tome i objavljivanje skrivenih ili prešućenih društveno relevantnih informacija i svih nepoznatih nepravilnosti u životu zajednice, posebno političkom i gospodarskom.
Da bi mogli ostvariti sve te zadaće moraju biti posve neovisni o političkom sustavu, ali i o utjecaju ekonomske sfere – krupnog kapitala.
Uloga i važnost medija je tolika da se s razlogom koristi uzrečica “tko ima medije ima vlast“. Može se također reći da tko želi vladati i to diktatorski vladati taj upire sve svoje napore u cilju kontrole i posjedovanja medija. Uz napore raznih interesnih skupina u Hrvatskoj danas najveće moguće napore za kontrolu i posjedovanje medija upiru politika i financijski centri moći. Što je veći utjecaj medija na javnost to su oni sve više “zanimljiviji“ politici i ekonomskim centrima moći, kako bi putem njih promovirali i zagovarali svoje interese i iste nastojali predočiti javnosti kao opće, javne interese, kako bi stvorili sliku koja njima odgovara, to jest kako bi manipulirali i ostvarili neograničenu moć i vlast.
Kako politika ostvaruje svoj utjecaj na medije?
Baš kao što je veliki dio hrvatskih nacionalnih bogatstava završio u stranom vlasništvu tako je i veliki dio hrvatskih medija završio u rukama stranih vlasnika. Tim privatnim vlasnicima ( pojedinci, interesne grupe i kompanije ) na prvom mjestu je profit. Taj profit ostvaruje i dobra tiraža, dobra gledanost i slušanost. Da bi se postigla velika naklada, velika gledanost i slušanost mediji, šire govoreći, moraju svakodnevno kontinuirano proizvoditi vijesti, a za to treba osigurati stalni dotok informacija. Međutim svi mediji u RH ne uživaju privilegij – pravo na potpunu informaciju, iako je to obveza svake demokratske vlasti. U RH je praksa da vlast medijima ne daje pravovremene i cjelokupne informacije koje su potrebne da bi mediji u potpunosti ispunili svoju zadaću. Sve “važne odluke“, kao i cjelokupna politika u RH odvija se iza “zatvorenih vrata“ daleko od očiju medija i javnosti. Već time ostvaruju se uvjeti za jednu vrstu kontrole medija, odnosno ostvaruje se sprega – simbioza medija s politikom. Daju se informacije za publicitet – popularnost. Oni koji imaju i daju informacije imaju prioritet u medijima. Njihovi interesi i ciljevi se promoviraju, o njima se piše i govori. Ona politika koja medijima i vlasnicima medija osigurava informacije kojima im podiže tiražu ili gledanost – slušanost ima podršku takvih medija. Osigurava joj se politički rejting i popularnost putem medija. Sloboda medija time je ograničena samo za uski krug. Mediji prestaju biti kontrolor i korektiv politike. Postaju ovisnik o politici i sredstvo obmane.
Na udar medija dolaze svi koji ugrožavaju monopol moći s jedne strane i ostvarenje profita s druge strane. Svi koji ne dijele iste vrijednosti i mišljenja, kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu izloženi su medijskoj kampanji, prozivanju, etiketiranju, pa i presudama bez ikakvog suda.
Marginalizira se stvarnu opoziciju, kao i pojedince i grupe aktivne u društvenom i političkom životu.
U promicanju interesa onih koji donose korist – profit, ali i druge razne beneficije, sužava se selekcija informacija, prešućuje se i zataškava istina. Objavljuje se samo ono što osigurava veliki publicitet i sigurnost politici – partneru.
S druge strane, zbog ostvarenja dobiti – profita, prednost se daje onim informacijama koje se mogu dobro prodati, a ne onim informacijama koje zadovoljavaju komunikacijske potrebe građana.
Može se stoga reći kako je “četvrta vlast“ tek prazna fraza, jer su mediji u RH u veliko samo interes i biznis, a nimalo institucija demokratskog društva. Zbog profita, kojeg u veliko osigurava informacija, postali su u veliko ovisni o politici, ali i politika o njima, jer joj mediji osiguravaju publicitet, time i vlast , a skupa s vlasti i financijsku korist. Jedni i drugi udaljuju se od pravih vrijednosti, ali i od građana, njihovih potreba i interesa, sve zbog osobnih interesa i materijalne koristi, a to nije smisao i bit, osobito ne medija.
Sav smisao i bit djelovanja većine hrvatskih medija nažalost određuje pohlepa , to jest lažna utjeha – gospodar novac. A novac je nemilosrdni gospodar koji kod pohlepnog čini da se zaboravi sve ono bitno, pa i ono najbitnije – da je Bog vrhovni gospodar.( Luka 12, 15-21)
Politika i na direktan način ostvaruje svoj utjecaj i kontrolu nad medijima, osobito kad je riječ o javnim medijima. Dobar primjer tome je aktualno pitanje promjene ili izmjene Zakona o HRT-u čime se taj javni medij želi u potpunosti učiniti ovisnim. Po nekim viđenjima to je pokušaj Milanovićeve politike preuzimanja potpune kontrole na HRT-u kao javnom servisu i potpuno gašenje slobode medija u Hrvatskoj. To je potpuno suprotno izjavi Ive Josipovića, kako je pretpostavka za uspješnost medija njihova sloboda. Licemjerno je to od predsjednika, kao i mnoge njegove izjave do sada, jer dok s jedne strane zagovara slobodu medija s druge strane šuteći promatra gašenje i gaženje slobode medija u Hrvatskoj od strane njegove partije.
Milanovićeva nakana , ali i mnogo toga drugoga, o njemu samome govori da on demokraciju shvaća pogrešno ili je uopće ne shvaća, jer on ne samo da vjeruje kako je samim “demokratskim“ izborom zadovoljena demokracija i da je tim izborom vladajućima dodijeljeno legitimno pravo da odlučuju u ime interesa javnosti, već on vjeruje da mu je tim izborom dodijeljeno legitimno pravo da odlučuje i kad je riječ o uređenju medijskog sustava. On, čija su usta puna demokracije, a djela puna diktatorskog principa, treba znati da je svakoj vladi, koja želi djelovati pravedno, demokratski i u skladu s ustavnim načelima prijeko potrebno čuti sve glasove, a to se može samo ako ona sama zajamči slobodu medija.
Kako krupni kapital ostvaruje svoj utjecaj na medije ?
Kapitalu smetaju slobodni mediji. Smetaju mu mediji i novinari koji se kritički bave zbiljom društva. Istraživanje, analiziranje, mislilaštvo, kritika, sve su to remeteći čimbenici, jer kapital treba idilu, mir i stabilnost za gomilanje profita i u interesu mu je da se u medijima ne spominju previše teme koje ga u tome ometaju.
Reklamama i oglašavanjem, plaćenim oglasima kapital donosi profitu medija, a privatnim vlasnicima profit je na prvom mjestu. Kapital kupuje prostor, ali ujedno i šutnju u medijima, jer izostaje kritika na one koji plaćaju reklame i oglase. Kritički prilozi protiv kapitala izostaju zbog mogućnosti financijskog gubitka koji bi nastao izostankom reklamiranja i sponzoriranja, a vlasnici medija u veliko su ovisni o tome. Zbog te ovisnosti mediji su suzdržani od kritičkog izvještavanja o važnom ulagaču, ali i o mnogočemu, jer u biti oni o kojima vlasnici ovise diktiraju i određuju kako i o čemu će pisati i govoriti mediji. Interes privatnih vlasnika – profit potpuno je potisnuo, zanemario i zapostavio probleme društva i potrebu naroda. Pretvorio je medije u RH u reklamna poduzeća koja su iz svojih sadržaja uklonili sve što predstavlja neprofitni sektor i ugrožava moć moći. Kako je taj interes doveo do sprega medija s politikom, tako je doveo i do sprege medija s krupnim kapitalom, sa korporacijama i bankama koje reklamiraju, oglašavaju, sponzoriraju, a nerijetko i kreditiraju vlasnike medija. Vlasnici medija u veliko su ovisni o tom centru moći i zato su profesionalni standardi u “hrvatskim“ medijima potpuno ustupili mjesto njihovim interesima. Zato nema mjesta za slobodno izvještavanje, za istinitu informaciju, jer je pritisak velik. Kad bi se vlasnici medija odlučili za objektivnost, kritiku, istinu, za slobodu svog medija to bi ujedno značilo doći u sukob sa centrima moći, a to znači odreći se i ostati bez profita. Zato su se odlučili za suradnju – spregu i s politikom i s krupnim kapitalom, jer im osiguravaju veliku dobit i veliku kvotu čitanosti-gledanosti. U vezi s kapitalom idu i korak dalje dopuštajući mu da direktnim investicijama-kupnjom suvlasničkog dijela i direktno ostvari svoju vlast u medijima. Na temelju stanja može se reći da mediji u RH ne funkcioniraju i ne postoje kao četvrta grana vlasti kojoj je funkcija ograničavanje zloporabe moći moćnika.
Mediji u RH pali su na niske grane, jer funkcioniraju kao važna karika diktature i pritiska u trokutu politika-mediji-kapital.
Uz vjersko-moralne čimbenike i ostale kulturne čimbenike hrvatskog društva suodgovorni su za stanje čvrste i stabilne diktature u Hrvatskoj. Suodgovorni su i za druge negativnosti, za politički nepotizam, korupciju, kriminal, zloporabe, odnosno za ruinirano hrvatsko društvo. Suodgovorni su, jer ne rade svoj posao, da su etički i moralni standardi dovedeni do ništavosti, da je Hrvatska u svim svojim sferama jedna velika močvara.