HRVATSKA NA RASKRIŽJU

piše: Mirko Omrčen

Gotovo svi u Hrvatskoj su protiv promjena, svi samo galame i svi se protive promjenama. ( Slavko Linić)

Proces tranzicije iz etatističko-planskog (komunističkog) modela u tržišno-poduzetnički (kapitalistički) model, iz jednog u drugi, dijametralno suprotan gospodarski i društveni model, proveden je u Hrvatskoj pogrešno, i uz pogrešna opredjeljenja, te je kao takav bio i još jest izuzetno neuspješan i bolan.  Posljedice su mnogobrojne, već isticane i svima poznate. Vidljive su u svim sferama društva.

Posljedice su svakako  posljedica opredjeljenja za neoliberalnu doktrinu provođenu od strane MMF-a koji je Hrvatskoj nametnuo brzu, nepripremljenu primjenu modela“tržišnog fundamentalizma“. Sukladno s time i primjena i provedba strategije Washingtonskog konsenzusa, koji je uz ostalo, i u nedostatku vlastite strategije postao razvojnom strategijom Hrvatske koja je nametnuta izvana. Proces tranzicije koji je trebao ostvariti razvoj pokazao se neuspješnim i iz razloga, jer je W. konsenzus,  uz svu njegovu štetnost, uz to, implementiran bez izgradnje institucionalnog okvira, definiranja redoslijeda promjena i nedovoljne sposobnosti vlada da upravljaju promjenama, što je sveukupno dovelo do visoke nezaposlenosti i mnogih drugih visokih socijalnih troškova.

Gdje god je prevladala takva strategija i ideologija, koju obilježava globalizacija pod kontrolom i u interesu financijskog kapitala i multinacionalnih korporacija, iza kojih obično stoje interesi matičnih zemalja, a kojoj je filozofska osnovica utilitarizam – korist ili dobitak smatraju se osnovom morala, a moralna osnovica egoizam, došlo je do neželjenih posljedica, pa tako i u Hrvatskoj.

Alternativna strategija

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju J. Stiglitz smatra da je ideologiju tržišnog fundamentalizma, usko shvaćanje ekonomske učinkovitosti i jednostranu težnju za maksimizacijom profita potrebno zamijeniti širim shvaćanjem ekonomije, uzimajući u obzir socijalne demografske, psihološke i ekološke uvjete i posljedice ekonomskih odluka i procesa.

On, govoreći o tome, naglašava da bi valjalo pronaći optimalnu ravnotežu između individualnih i kolektivnih potreba i interesa, između samoregulirajućeg mehanizma tržišta i državnog regulativnog i korektivnog  djelovanja. Tranzicijskim i ekonomsko  nerazvijenim zemljama nudi alternativnu strategiju.

Četiri su glavna obilježja alternativne razvojne strategije koju predlaže J. Stiglitz, nasuprot strategiji kakvu je koncipirao W. konsenzus i kakvu sprovode MMf, Svjetska banka i WTO:

a)Priznajući bitnu ulogu tržišnog mehanizma u poticanju i reguliranju gospodarskih procesa, važnu funkciju u pokretanju i usmjeravanju razvitka ima i država, s tim da će optimalan omjer i karakter tržišnih i državnih mehanizama ovisiti o mnogim okolnostima specifičnima za svaku zemlju.

(Opredjeljenje za inteligentnu državnu politiku, umjesto doktriniranog oslanjanja na slijepe snage tržišta te opredjeljenje da i država planira i raznim poticajnim mjerama stimulira razvitak, polučilo je odlične rezultate u mnogim zemljama koje su godinama bez uspjeha primjenjivale strategiju W. dogovora. Pokazalo se da se takvom politikom bolje ostvaruju nacionalni interesi. Uz priznavanje uloge tržišta opredjeljenje i za državnu ekonomsku i razvojnu politiku imalo je veoma važnu ulogu u porastu proizvodnje, dohotka i smanjenju siromaštva u mnogim zemljama).

b) Tranzicija i razvitak ne mogu se ograničiti samo na gospodarsku sferu, već ih valja tretirati kao  evoluciju, odnosno transformaciju cjeline društva, koja obuhvaća socijalne, pravne, institucionalne, obrazovne, kulturne, demografske i druge aspekte jednog društva.

(Da moderni razvitak implicira transformaciju društva mišljenja su i alternativni hrvatski stručnjaci i ekonomisti. I po njima se razvoj mora shvatiti kao transformacija društva, a to znači otklon od tradicionalnog poimanja promjena kao i način razmišljanja o njima. Promjene nisu same sebi cilj, već tek sredstvo dosizanja širih društvenih ciljeva.

Prema razmišljanjima nekih hrvatskih alternativaca, da bi razvoj koji podrazumijeva transformaciju društva bio moguć i sama strategija razvoja mora biti zasnovana i polaziti od vizije transformacije društva. Među ostalim takva strategija mora polaziti od vizije transformacije društva, od toga kakvo će društvo biti za narednih deset do dvadeset godina i kao takva ne smije biti kruti definirani plan, već živi dokument koji se neprekidno mijenja. Vizija mora imati i kvantitativne ciljeve. Mora, uz ostalo, uključiti smanjenje siromaštva, transformaciju institucija, stvaranje novog socijalnog kapitala i novih sposobnosti, kao elemenata procesa transformacije.

Alternativa ima i način stvaranja takve strategije: Transformacija društva, po svojoj temeljnoj pretpostavci i odrednici, podrazumijeva participaciju- sudjelovanje svih relevantnih sudionika razvoja i njihovo partnerstvo i to na konsenzusnoj- sporazumnoj osnovi.

Participacija je bitna, jer ona predstavlja transparentnost, otvorenost i sudjelovanje poslovnog, javnog i civilnog sektora. Ona ne samo da ima veliku ulogu u stvaranju socijalnog kapitala, već i socijalne uključenosti i kohezije. Participacija je nužna za jačanje motiviranosti, za promjenu svijesti, što su pretpostavke da razvoj transformira društvo ( Stiglitz). )

c)  Razvitak shvaćen u širem smislu, t.j.  shvaćen, ne samo kao rast proizvodnje, nego kao poboljšanje kvalitete života pojedinca i društva u najširem smislu, ne može biti uspješan bez široke podrške svih društvenih slojeva, bez općedruštvenog konsenzusa, a to nije moguće postići ako koristi razvitka nisu pravedno raspodijeljene.

d)  Jedan od glavnih ciljeva alternativne strategije jest postići punu zaposlenost u najvećoj mogućoj mjeri, a to će zahtijevati poticajnu fiskalnu i monetarnu politiku. Optimalan omjer poticajne i stabilizirajuće komponente tih politika potrebno je prilagoditi specifičnim prilikama pojedine zemlje.

( Ovakvo tumačenje J. Stiglitza u potpunosti se suprotstavlja neoliberalnoj ekonomskoj doktrini ali se ne samo  u teoriji nego i u praksi pokazalo boljim i puno prihvatljivijim rješenje. Evo i zašto.

Nitko bolje ne poznaje institucije kao što su MMF ili Svjetska banka od osobe koja je bila na dužnosti glavnog ekonomista i potpredsjednika Svjetske banke, a upravo to je bio Stiglitz.

Prema njegovom tumačenju MMF pristupa rješavanju problema zemalja u razvoju i tranzicijskih zemalja ponajprije s ideološke i interesne perspektive. Umjesto služenja globalnim ekonomskim interesima i pomaganju recesijom ugroženih zemalja, MMF služi interesima globalnog financijskog kapitala i interesima razvijenih. Pojašnjava i apostrofira kako se izvršni direktori Fonda, koji odobrava zajmove, imenuju od strane ministara financija razvijenih industrijskih zemalja i kako i stoga MMF daje prednost interesima tih zemalja pred interesima nerazvijenih. Po njemu ogroman utjecaj na politiku MMF-a imaju ideologija i interesi financijskog kapitala i sve što kapital smatra da je dobro za globalno gospodarstvo, to je zaista dobro i to se mora provesti, a u svakom slučaju je dobra i neoliberalna ideologija i Washingtonski konsenzus.

Između MMF-a i financijskog kapitala postoji, kako navodi Stiglitz, i personalna povezanost: mnogi vodeći ljudi MMF došli su iz velikih banaka i iz privatnih financijskih institucija, u koje se i vraćaju. Stoga je razumljivo da je veći interes MMF osigurati povrat dugova stranim zajmodavcima, nego gospodarski rast i razvoj slabije razvijenih. Milijarde dolara kojima se kreditiraju zemlje s ekonomskim poteškoćama upotrebljavaju se prvenstveno za održavanje precijenjenog tečaja domaćih valuta da bi vlasnici stranog kapitala i zajmodavci, jednako kao i domaći tajkuni , ali i kriminalna politika mogli iznijeti novac iz zemlje uz što povoljnije uvjete. To je i prava svrha “makroekonomske stabilnosti“.  Priče kako će u suprotnom doći do hiperinflacije su  zavaravanje, jer je praksa u mnogim slučajevima potvrdila i pokazala da ekspanzionistička fiskalna i monetarna politika u uvjetima recesije i niskog korištenja raspoloživih ljudskih i materijalnih potencijala neće izazvati takvu inflaciju.

Mnoge zemlje koje su se opredijelile za alternativu priznavale su makroekonomsku stabilnost ali su prednost davale pokretanju ubrzanog razvitka i nisu pogriješile.

 Hrvatska na raskrižju

Neoliberalna doktrina i tuđa ne-razvojna strategija, uz potporu egoističnih hrvatskih političkih “elita“ usmjerenih samo na zadovoljavanje osobnih bolesnih ambicija i osobne koristi, napravili su zemlji i građanima Hrvatske dovoljno zla. Iz stanja ropstva ne može se izaći nastavljajući istim- pogrešnim putem i istim (po)grešnim ljudima. Promjene su nužnost.

No temeljno je pitanje dali je društvo spremno za promjene i kako doći do promjena ?

(Ne)prilike pokazuju da efikasne promjene ne mogu biti nametnute izvana. Prema tome moraju biti inicirane iznutra.

(Ne)prilike pokazuju da je narod gledajući za promjene. Vrlo je malo onih koji su zadovoljni stanjem ropstva. Malo je onih koji su zadovoljni stanjem oko sebe, kojeg su dionici i kojeg bespomoćno promatraju. Hrvatski čovjek željan je promjena. Htjelo bi se mijenjati ovo što ne valja što čovjeku u cjelini ne odgovara, što ga čini nesretnim. No narod sam, odvojen od kulturnih, socijalno-ekonomskih, vjersko moralnih i političkih čimbenika, je kao orkestar bez dirigenta.

U svakom zarobljenom društvu postoje oni koji jesu i oni koji nisu za promjene. Zato je prije svega potrebno identificirati one koji jesu, kao i one koji su prepreka promjenama.

I ovdje je spomenuta alternativa koja u svakom slučaju može potaknuti i pokrenuti promjene. Osobito ako se ima na umu da ta alternativa nije manjina. Manjina su pristaše i ideolozi neoliberalizma, ali strateški dobro rasprostranjena manjina. Nalaze se u vrhovima mnogih ali očigledno ne i svih ekonomskih fakulteta, institucija, stranačkog i medijskog života.

Prepreke promjenama nije teško prepoznati. To su svi oni koji umjesto da obračunavaju s novom ideologijom zla pokušavaju obračunati s onim snagama koje se bore protiv istog.

Prepreka promjenama je svakako i ministar financija Slavko Linić, time i razvoja zemlje, jer je upravo njegovo ministarstvo jedan od glavnih stratega ekonomske politike u našoj zemlji. A kako se dade primijetiti nije sposobno voditi bilo kakvu suvislu ekonomsku politiku.

Da bi se recesija, kriza, ekonomski, gospodarski, moralni i drugi problemi društva promijenili- riješili svakako je potrebna odlučnija demokratska borba. Potreban je odlučniji, povezaniji i organiziraniji angažman na socijalno-ekonomskom, kulturnom, vjersko-moralnom, ali dakako i na alternativnom političkom polju i području. Na tim područjima se očekuju i treba tražiti i očekivati promjene.

Međutim za promjene nije dovoljna samo želja, volja. Potrebno je mnogo više.

Nije dovoljno samo tražiti istomišljenike i udruživati se u pokrete, stranke, ideologije, lobiranja….

Potrebno je mnogo više.

Da bi rezultat bio pozitivan nužno je biti s Ocem postati njegov saveznik. U tom slučaju On traži od čovjeka promjenu. Ne može se više “po svome“ ; naprotiv, valja se ravnati ne “po ljudsku“ već “po Božju“. Takvu promjenu nije lako ostvariti. Ali, kad čovjek vidi-spozna i ima na umu što je Bog sve kadar učiniti i učiniti za njega, onda promjena ne djeluje mučno i teško.

Da bi promjena bila pozitivna nije dovoljan čak ni savez s Bogom. Potrebno je mnogo više.

Nužno je biti s Ocem u molitvi.

Zato poruka na kraju svima koji žele uspješne promjene, sukladno s time i ministru Liniću, ako doista želi promjene, :  “ Molite ako želite promjene, vaša molitva čini promjenu ,j er kada molite nastaje promjena“.