Rajko Glibo
Gušteri i pokoji zelembać
virkaju me i sunčaju se
na zjapavim kamenim prozorima
zavičajne kuće
koja se urušava kamen po kamen.
Pomrli su mrki gorštaci meke duše,
gora raste između hrobalja i zipki,
u mene kapa kap po kap duše,
suza po suza sjećanja svraća.
Vrane nepoznatima i dalje
donose crne pozdrave
na nepoznate adrese
i odnose ih u bijeli svijet.
Upaljeno ti je zeleno svjetlo
zar ne vidiš?
da nadrasteš oblake,
da na vrata neba pokucaš,
a ti od gliba i ne opažaš.
I dok tako spavaš
silnice pale zeleno svjetlo
za zelenilo virtualno,,
za jelo klonirano,
za ozračje zatrovano.
Glibava davnina namrla ti je
da uvaljen u glib do koljena
gacaš i tapkaš od zvijezde do zvijezde,
da ti se hihoću i da galame
na tebe i tvoje meta suputnike.
Nisi slučajno zalutao,
nisi po mraku tu zapao.
Doživotni si uznik blata
i povijesnog gliba
u okruženju nataloženog.
Grijeh je ne reči riječ za ovu pjesmu, a za pjesnika kakvim se smatram i neoprostiv, koliko je ona toga objedinila u sebi dostatno za oveču studiu, i ostat će uz toliko drugoga, Rajkovoga, kao probrani poučak pjesnicima i onima koji to žele biti.
Nikola Šimić Tonin