SAMI SVOJI TAMNIČARI

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Kad se gleda na novinarsko zanimanje mnogi smatraju da su novinari izabrali slobodno zanimanje. “Slobodno“  u smislu da je ta djelatnost u velikoj mjeri autonomna. Tako je stvorena predodžba da su novinari neutralni prenositelji informacija, kritičari društvenog realiteta i korektiv društva. Stvarnost je međutim drukčija, jer različiti utjecaji i prisile, osobito politički i ekonomski, ali i oni privatnih vlasnika medija uvjetuju rad novinara. Pod tim utjecajima i prisilama mnogi novinari zapravo samo služe etabliranim interesima kao glasnogovornici, zapravo su “objektivni“ dvorski izvjestitelji. No koliko god moćnici i nositelji pritiska limitiraju slobodom medija i novinara, toliko i sami novinari limitiraju sebi slobodu. Kako ?

Dobar primjer tome su novinari i mediji u stranom vlasništvu. Naime oni novinari koji su se odlučili za rad u tim medijima ,tim svojim opredjeljenjem , “slobodu“ svog rada već unaprijed su podredili “politici kuće“ , a nju definiraju vlasnici medija. Odlukom na rad u tim medijima oni su unaprijed pristali i na politiku i stav koji moraju i trebaju slijediti. Unaprijed su odlučili biti podložni i ovisni o interesima vlasnika, biti na liniji interesa vlasnika i njihovih lojalnih urednika. Tu trpi novinarska struka, a neovisno novinarstvo gubi svoj značaj, jer novinari uopće ne mogu objavljivati svoja zapažanja i spoznajne istine.

Gledajući u širem kontekstu nemali broj hrvatskih novinara simpatizeri su, ali i članovi dviju vodećih totalitarnih stranaka. Samim time politički utjecaj i HDZ-a i SDP-a na medije je velik. Mnogi takvi novinari izvještavaju pristrano, što je više nego skandalozno, osobito kad su izbori u pitanju. Odabravši svoju stranu mnogi ne potiču diskusije i ne nude instrumente za rješavanje nagomilanih problema. Ne pišu i ne govore za javnost i za šire mase, već za izabrane i odabrane. Zapostavljaju probleme u društvu, šute o uzročnicima problema, štite iste, ali “štite“ i javnost od gorke i bolne istine. Takvi novinari rade na štetu časne novinarske profesije, jer iz osobnih razloga dopuštaju sebi neodgovornost, ne etičnost, neobjektivnost. Takvi novinari utamničenik su i talac su svoje filozofije, ali je i samo društvo talac takvih novinara, jer ne izvještavaju objektivno i profesionalno, iako pravila kažu drukčije.

Pravilo govori da se novinari mogu opredijeliti za pojedinu stranku ili pojedinca, ali moraju izvještavati objektivno i profesionalno, a nikako pristrano. Da svatko ima pravo na političko opredjeljenje , ali u svom djelovanju novinar mora zauzeti profesionalnu distancu prema aktualnom zbivanju, što je jedan od preduvjeta za objektivno i profesionalno izvještavanje o događajima. Osim toga sloboda i demokratska Hrvatska puno su važniji od bilo kojeg političara, bilo koje političke opcije, bilo koje vlasti i od bilo kojeg moćnika.

Golemi problem medija u RH i hrvatskog novinarstva jest ono što je svojstveno državama s totalitarnim sustavom, a to je otvorena i konkretna cenzura. Cenzuriraju se i urednici i novinari. Izravno se intervenira i u uredničku politiku i u rad novinara. I jedni i drugi izloženi su pritiscima, koji su uočljivi i u javnim i u lokalnim i u privatnim medijima. I samim time ostaje sve manje prostora za vršenje važne uloge izvještavanja na nezavisan način, bez straha od nasilja, od sankcija , optuživanja, šikaniranja …

A svih tih pojava bilo je i ima u hrvatskom medijskom životu i pred njima su mnogi pokleknuli, prignuli šiju. Podaništvo i intelektualno utamničenje nerijetko je birano i iz razloga, jer je takva rabota često i bogato nagrađena.

Oni koji nisu skloni takvom robovanju i takvom novinarstvu izabrali su “ lakši“ oblik- bježe u autocenzuru. Primoravaju tako sami sebe na djelovanje koje je u suprotnosti s profesionalnim standardima novinarskog posla. Ta  pojava koja se u RH može usporediti sa pravom epidemijom izravna je posljedica straha i nesigurnosti. Ona je očigledna i sve prisutna. Kočnica je to i bolest hrvatskog novinarstva. Novinari ne pišu i ne objavljuju istinu i istinite informacije, jer se boje i ne žele sebe i svoj posao dovoditi u pitanje i opasnost. Nisu objektivni i nepristrani, jer se boje posljedica, jer prevladava bojazan kako će moć reagirati na ono što objave, ili ne objave. Šute i govore  “ispravno“ usprkos pravilu da čovjek koji se bavi novinarskom profesijom nema pravo na šutnju. Takvi novinari zatočenici su sebe samih, talac su svog oportunizma i kukavičluka.

Biti novinar – to traži hrabrost, uspravan stav, ne klanjati se pred moćnicima, opirati se svim oblicima prisile, pritiska i cenzure, odbijanje suradnje s vlašću i svakog oblika podaništva. To znači ne ustuknuti ni pred moćnicima, niti pred optužbama sredine i njenog određenog stava. Mijenjati ustaljeno stanje. To sve je bit, značenje i veličina novinarstva.

Samo rijetki novinari odlučili su izabrati hrabrost, biti ono što jesu i bez obzira na posljedice i cijenu promovirati istinu, biti objektivni. Ta malobrojnost, to je bitan razlog da su mediji danas na niskim granama, da nema slobodnog i neovisnog novinarstva, da nema demokratske i socijalno pravedne Hrvatske.

Hrabrih novinara ima i to budi nadu, ali kad takvi govore ili pišu dobro se pazi što govore i pišu i sve se poduzima da što manje govore i pišu.

Takve se novinare kažnjava, zastrašuje, ucjenjuje. Ukidaju im se emisije, kako bi ih se spriječilo da objave neželjeno, ali također i s razlogom kako bi se time ujedno poslala poruka svim onim novinarima koji skupe malo hrabrosti slobodno i kritički govoriti. To samo potvrđuje pravilo da je hrabar novinar temelj slobode kao društvenog sustava i da ga sve diktature žele iskorijeniti.

Iskorijeniti ga se želi i u Hrvatskoj. Šikaniranje, različite metode manipulacije i pritiska nad svima onima koji nisu kukavički pokleknuli i prignuli šiju jasan je pokazatelj vladavine totalitarnog zla u Hrvatskoj.

Slobodnost i hrabrost najbolja su zaštita protiv zla, jer upravo na toj čvrstini zlo lomi zube. Stoga treba uznastojati i ustrajati na toj čvrstini, jer bez toga nema promjene postojećeg stanja i postojećih vrijednosti.  Do te čvrstine čovjek  može, ako se oslobodi vlasti straha. To oslobođenje nastaje spoznajom Božjeg nadmoćnog autoriteta. ( Psalam 27, 1-3)

Duboko je uvjerenje da većina novinarske struke želi promjene postojećeg stanja i u društvu i u medijskoj sferi.  No za to je potrebna odlučnost i hrabrost, ali ne samo pojedinačna, već ona ogromne šutljive većine.

Medijska reformacija, sloboda medija i neovisno novinarstvo, to jest emancipacija medija od političke i državne vlasti, kao i od kapitala neće i ne mogu ostvariti pojedinci, koliko god hrabri bili. To može samo ujedinjeno i organizirano djelovanje većine.

Stoga je potrebna odlučnost i hrabrost podignuti glavu, uspraviti i suprotstaviti se, te tražiti – zahtijevati promjene.

U suprotnom niti će biti, niti će postojati , ni demokracija ni novinarska profesija. Postojat će vlast sila zla i trgovina novinarima. Postojat će samovoljno odabrano ropstvo, odnosno intelektualno roblje koje se prodaje i šuti.

Povesti stoga treba borbu za preobrazbu, a poslije i na obranu promijenjenog.

Medijska reformacija jedan je od preduvjeta izlaska iz krize i glavni preduvjet uspostave medijskih sloboda i neovisnog novinarstva u RH. Jedino na taj način novinar može biti novinarom, što znači, dostojanstveno i sukladno svom pozivu braniti ljudska prava, braniti dostojanstvo slobode i vrijednosti, braniti i zastupati pluralizam ideja i nazora, pridonositi jačanju pravne države, sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti, biti kritičar nepravilnosti, biti onaj čimbenik koji građane informira o njegovim pravima, posrednik novih ideja, neutralni izvjestitelj, odvjetnik diskriminiranih, glasnogovornik naroda, onaj koji građanima objašnjava i pojašnjava mjere vladajućih, angažirani čimbenik protiv privilegija i nepravilnosti, onaj koji građanima približava demokratska načela, čuvar demokracije…..