ZA JEDNOKRATNU UPOTREBU

O ČEMU JE RIJEČ
piše: Žarko Delač
Novi načini komunikacije i odnosa s javnošću ili bolje rečeno biračima prepoznatljivi su nači rada i postali zaštirni znak trenutačne hrvatske vlade. U prvom redu to se odnosi na korištenje društvenih mreža, pisanje po forumima, prilagođena medijska istraživanja ili nedavno objavljen videoprilog o polugodišnjem radu vlade. Uz to, premijer pažljivo kontrolira i dozira istupe u javnosti, a negativne izjave i loše vijesti prepušta prvom potpredsjedniku vlade ili ministru financija.

Ova me potonja situacija neodoljivo podsjeća na vrijeme kada je Antun Vrdoljak znao javno govoriti kako je gromobran za loše poteze i pogreške predsjednika Tuđmana. Naravno uz neznatnu razliku i osobnu opasku kako bi i prvi potpredsjednik trebao osobni gromobran za svoje loše medijske istupe i artikulacije u javnosti kao i privatne i poslovne probleme.  Stoga nije u tom kontekstu ništa neobično kako je objavljivanjem videopriloga vlada nastavila sa svojim polimarom (političkim marketingom) i željela podsjetiti na svoj polugodišnji rad i glorificirati poduzete poteze.

Bez obzira što većina od toga nije sadržano u predizbornom programu koalicije tzv. Planu 21. I tu je najveći problem sadašnje vlade jer ne shvaćaju kako su izbore dobili ponajviše iz dva razloga. Prvi je jer su birači glasali  upravo za njihov predizborni plan, a drugi protiv stranke koja je prethodno bila na vlasti. Kako će birači na sljedećim izborima izgubiti razlog za glasovanje protiv, preostaje samo ostvarenje rada vlade i izbornog programa.

No ako tako nastave vladati neće biti razloga glasati zbog tog razloga. Neprincipijelnost i nekonzistentnost ne smije postati karakteristika izvršne vlasti jer se time gubi vjerodostojnost i naklonost ne samo birača već i medija. Ne mogu se oteti dojmu kako je u posljednje vrijeme jedan poznati hrvatski  portal iz gorljivog zagovornika kukuriku koalicije postao jedan od njezinih najvećih kritičara.

Podsjećam …kako je malo potrebno  od pobjednika postati gubitnikom  o čemu svjedoči i primjer dosadašnje predsjednice vlade. Uzimajući sve to u obzir preporučio bih političarima na vlasti da manje vladaju, a više upravljaju i usmjeravaju, manje se bave sami sobom i svojim problemima, a više državnim. Iako je puno lakše biti političar nego državnik ipak treba pokušati. Dugoročni strateški interesi ne smiju biti zarobljeni kratkotrajnim političkim sljepilom i nebrigom za budućnost. U tome bi jedinstvo ako ne svih barem većine političkih aktera bilo poželjno o čemu je stidljivo bilo riječi  za  vrijeme proslave Dana hrvatske državnosti.

Ne smije se dogoditi da političari na vlasti vjeruju kako su sve što su obećali ostvaruju, a građani se prave kako  im vjeruju. Ili onima koji su pod istragama za mnogobrojne financijske malverzacije na koje smo postali imuni.  Tako da ih više i ne osuđujemo već pomalo suosjećamo s njima, proglašavamo ih žrtvama i tetošimo.

Kako bi to izbjegli potrebno je snimiti film o snažnije pronijeti glas o hrvatskim, ne samo sadašnjim već višestoljetnim, uspjesima,  tradiciji i postignućima.  Jačanje nacionalnog ponosa, optimizma i vjere u vlastiti uspjeh stoga bi puno jače odjeknulo u ova teška vremena nego puko video nabrajanje učinjenog u posljednjih 6 mjeseci.