DIKTATURA I INTELEKTUALCI

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Hrvatska nije demokracija. U kratkim crtama rečeno, jer ne postoji vladavina većine. Suverenitet ne pripada narodu, a sama vlast ne počiva na kontroli javnosti i oporbe, kako parlamentarne tako i izvan parlamentarne. Politički sustav ne počiva na konsenzusu, odnosno suglasnosti oko neke javne stvari ili javnog interesa. On nije posredovan političkom komunikacijom i djelovanjem javnosti. Putem sredstava masovnog priopćavanja ne mogu se izražavati stavovi i mišljenja javnosti i mnoštva političkih subjekata. Nema slobodne i autonomne demokratske javnosti. Nema vladavine zakona i nisu svi izjednačeni pred zakonom. Opća volja nije odluka većine.

Hrvatska je diktatura. U kratkim crtama rečeno, jer je na snazi oblik vladavine koji se temelji na monopolu vlasti i njenom izražavanju bez odgovornosti i ograničenja. Bez ograničenja, jer rotacijom- izmjenom na vlasti dvije frakcije jednog SK vladaju već dvadeset jednu godinu. Suverenost pripada vlasti , a u demokraciji bi trebala pripadati narodu i po prirodi biti nedjeljiva, neotuđiva i neprenosiva. Nema stvarnog pluralizma i višestranačja. Postoji monopolistička stranka i njen politički monopol koja je politički instrument kontrole države i društva. ( Ovisno o tome koja frakcija SK je na vlasti ).

Mnoštvu političkih subjekata onemogućeno je natjecanje na političkom tržištu ideja i interesa, a malobrojni kojima to jest, jest iz razloga legitimnosti diktature. Sama vlast se izvršava pomoću kontrole nad temeljima demokracije, to znači da sudstvo nije slobodno, već diktirano sudstvo, a sabor nije slobodan, već diktiran sabor. Uspostavlja se gotovo totalna kontrola nad društvom i državom nametanjem vođe, sinhronizacijom društvenih organizacija, stvaranjem stupnjevane elite, atomiziranjem i izolacijom pojedinaca, pretvaranjem kulture u propagandu. Uspostavljen je monopol vladanja i vlasti komandnom ulogom države i partije-stranke ( vezana zajedničkim interesima uz kapital i u njegovoj službi), kontrolom gotovo svih sredstava priopćavanja i komuniciranja, selekcijom informacija, isključivanjem ili kontrolom javnosti i pretvaranjem medija u propagandu. Država se ne temelji na zakonima, jer vladavina zakona nije na korist svima. U praksi je ta vladavina ukinuta i sve je okrenuto protiv građanskih prava. I sama vlast se obnaša izvan i iznad zakona i pravila. Ne vlada se u interesu i na korist naroda, već u vlastitu korist, na korist svoje partije i krupnog kapitala.

U demokratsko ruho zakamuflirana diktatura u Hrvatskoj prirodno se formira, lagodno plovi i nesmetano održava zahvaljujući svom moćnom oružju – intelektualcima. Zašto i kako ?

U pojmu intelektualca povezuje se , između ostalog, i interes otkrivanja istine, osobito istine o realnim mogućnostima razvoja društva, kako u socijalno – ekonomskom, tako i u kulturnom, vjersko – moralnom i političkom smislu. Dakle, da se društvo – svijet u kojem živimo osmisli, unaprijedi i razvija u svim svojim sferama, a ne da se njime samo vlada.

U pojmu intelektualca povezuje se , između ostalog, i kritičko mišljenje sa djelovanjem i angažiranjem u cilju osposobljavanja javnosti da pravilno prosuđuje o svom okruženju da, po potrebi, u ljudima bude volju suprotstavljanja stanju koje ograničava slobode ili koje spušta ispod ljudskog nivoa.

S obzirom na te, ali i mnoge druge karakteristike i značaj, za političke elite, za snage diktata intelektualci predstavljaju subverzivni element društva, odnosno prevratnički i rušilački element, element koji može i koji obara postojeće stanje.

Društvo koje ima intelektualno žive, zrele i razvijene snage ,koje razvitak i slobodu nose kao živu viziju i odgovornost,  ima time i mogućnost saznati istinu i formirati drukčije mišljenje. Za svaki vladajući duh intelektualci i time predstavljaju mogućnost i izvor opasnosti i sukoba, jer i istina i svako drukčije mišljenje za njega je opasno budući da je njemu jedino mjerilo istine njegova moć.

Da ta moć ne bi bila dovedena u pitanje, da se ne bi dovelo u pitanje očuvanje vlasti, kao jedinog bitnog cilja, svaka diktatura pribjegava prirodnoj i logičnoj stvari – podčinjavanju intelektualaca i njihovom odvajanju od narodnih masa.

Diktat, u pravilu i praksi, prvo podčinjava predstavničke vrhove. Podčinjavaju se predstavnici znanosti, umjetnosti, filozofije…. , ali nerijetko raznim “pritiscima“ i predstavnici crkve, sindikata.

Jedan od načina tog “pothvata“  , u kojem leži uspjeh diktature, je da im se omogući da postignu nešto opipljivo, privlačno, konkretno, udobno, brzo. Da im se omogući privid moći, ugleda, uspješnosti, društveni položaj, varljivi mir, a sve kako se ne bi bavili kritikom, istinom, kako se ne bi bavili politikom, odnosno da se bave politikom na način da to čine na onoj strani koja im to sve osigurava. To je jedan od načina kako diktat podčinjava, sprovodi kontrolu i disciplinira intelektualnu elitu. Tu i s time počinje i završava priča o integritetu, o potpunosti, neporočnosti, čestitosti, a počinje priča o posrnuću, služenju, robovanju, puzavosti, poniznosti, podložnosti i o intelektualnoj korupciji, jer servilnost intelektualnih elita prema vlasti košta.

Diktature, pa tako i diktatura u Hrvatskoj svoju moć ostvaruje tim načinom, a osnažuje, jača i učvršćuje zahvaljujući i velikom broju onih intelektualaca koji umjesto suprotstavljanja biraju prilagodbu na odgovarajuću situaciju, jer je to korisno i u pogledu probitačnosti, jer im osigurava bolju budućnost, bolji društveni položaj, da budu također dovoljno ugledni. Biraju oportunizam koji je i izraz demokratske nezrelosti. Upravo na njemu se temelje diktatorski poreci i narod kojeg njegov intelekt, u većem svom dijelu, nosi ideje osobnih uspjeha i interesa koji izabiru put oportunizma osuđen je na nazadovanje i problematika njegove budućnosti je mutna, osobito u perspektivi slobode.

Oportunist i u svom naučnom radu bira manje opasne teme, odbacuje svako vrijednosno rasuđivanje, kloni se svakog društvenog angažmana. Prihvaća autoritet moći – gospodara koji postaje mjerilo njegovog mišljenja i ponašanja. Zbog udobnosti i sigurnosti , zbog osobnog uspjeha žrtvuje ideje. Odustaje od suprotstavljanja i borbe, žrtve i požrtvovnosti, odricanja za ideje. Izbjegava svaku neugodnost, nesigurnost i žrtvu zbog nekog uzvišenog cilja i ideje. Kulturna sfera u Hrvatskoj puna je takvih intelektualaca od kojih se očekuje poslušnost i koji su pretvoreni u čisto služništvo. Tom krugu, toj tragediji pripadaju mnogi “stručnjaci“ , “filozofi“ , “znanstvenici“ , mnogi činovnici, pisci, umjetnici… čiju “pamet“ od svega najviše krasi opreznost, lukavost, proračunljivost, koristoljublje, zbog čega su sigurni svakoj vlasti, cementiraju moć diktata i čistim služništvom ponižavaju i izdaju ideju o slobodi i vlastiti narod.

Potpuno značenje i sveukupna uloga intelektualaca u društvu , zbog svog obima, zahtijeva poseban osvrt , no služenje diktatu i moći to nikako nije. To bi, između ostalog, bilo služenje narodu, služenje običnim ljudima. Mnogi, kao kršćani, u služenju ljudima – čovjeku, braći služili bi i Bogu ( Matej 25,40). Takvo služenje dovelo bi ih do istinske slobode, jer služenje koje su izabrali stvara privid slobode. To je služenje koje zarobljava, dovodi u ovisnost i ropski položaj prema drugom stvorenju. Opredjeljenje za takvo služenje odjeljuje od služenja Stvoritelju, vodi udaljavanju i potpunoj odijeljenosti od Njega, a potpuna odijeljenost od Boga je upravo ono što se naziva paklom.

Ali sveukupno gledajući ropsko sluganstvo nisu svi izabrali, jer je primjetan i djelić intelektualne neutralnosti. Ta neutralnost je šutljiva i pomalo pasivna. Kao takva je također odgovorna, jer se time održava status quo. Intelekt i znanje ne mogu biti posve autonomno čulo i praksa niti intelektualac i znanstvenik mogu biti posve neutralni i odvojeni od društvene zbilje kao da se ništa ne događa. Time štite dominaciju diktata.

Primjetan je i djelić onakvih intelektualaca i onakvih živih snaga koje se suprotstavljaju izvrnutim diktatorskim shvaćanjima i pothvatima. Koje nose slobodu kao živu viziju i odgovornost. U Hrvatskoj postoje zrele i razvijene snage i komponente za izražavanje i organiziranje demokratskog sustava koje nisu podlegle iskušenju da sudjeluju u oficijelnoj moći. Postoje snage koje žele sačuvati svoj identitet kao izaslanici kulturnog, ekonomskog i političkog razvoja, koji nastoje djelovati u pravcu buđenja građana i buđenja nade nama građanima.

Samom tom činjenicom diktat u Hrvatskoj ne može proglasiti svoj potpuni trijumf i imati miran san, jer ti pojedinci i grupe, iako malobrojne, predstavljaju odlučnu i hrabru opoziciju vladajućem diktatu. Oni su predvodnici njegove erozije i rušenja.