IZ DRUGIH MEDIJA …črčkarije.com
Prije nekoliko mjeseci, na jednom jadranskom otoku, u rukama sam imao priliku držati pravo pravcato blago – veliku glinenu rimsku amforu iz 2. stoljeća, više od pedeset kilograma tešku, prepunu školjaka i algi, koju je jedan ljubitelj antikviteta kupio od nekog nepoznatog lovca na starine. Bilo je to nevjerojatno iskustvo koje mi je dalo poticaj za istraživanjem i i proučavanjem tog blaga za kojim žude mnogi bogataši, ljubitelji starina i pljačkaši diljem svijeta.
Na našem je Jadranu samo nekoliko arheoloških nalazišta amfora ostalo očuvano, netaknuto i zaštićeno od vještih ruku gladnih pljačkaša. Najveće nalazište amfora na svijetu nalazi se u Puli gdje je, 2007. godine, pronađeno čak 2117 komada, a pripadale su vremenu prije rođenja Isusa Krista. Što reći o njima? Osim toga kako su to predmeti iz prošlosti u kojima se čuvalo vino i ulje. Ja sam još ponešto pronašao o njima pa idemo redom.
Amfora iz doba starih Grka i nabrijanog rimskog vojskovođe Gaja Julija Cezara, koju sam na jedvite jade držao u rukama pazeći kako se ne bi razbila, služila je za brodski transport prehrambenih proizvoda. Što se točno nalazilo u ovoj mojoj (imam čast nazvati je svojom jer sam se brinuo o njoj desetak minuta) ne znam, no nečeg između ulja, vina, slanih riba, soli, žita, meda, maslina i voća zasigurno je bilo. Moja amfora bila je bačvastog oblika u koju sam ugurao ruku kojom sam opipao stijenku, a zatim i nos glupo se nadajući kako ću barem malo osjetiti miris ulja ili nečeg dugog što se u njoj prevozilo.
Istražujući došao sam do saznanja kako uz bačvaste postoje i izdužene te amfore cilindričnog oblika, a po mjestu proizvodnje razlikuju se grčke, rimske, istarske, španjolske, sjevernoafričke te italske. S prvima su počeli Grci, zatim su ih kopirali Rimljani, koji su amfore proizvodili sve do 11. stoljeća i to u velikim serijama, a služile su kao prva masovna ambalaža. Svaka im čast na toj inovaciji! Naravno, tada nisu imali super moderne tvornice, već su se amfore proizvodile na poljoprivrednim imanjima, a vlasnici su na neke utiskivali i svoj žig. Kada bi se napunile proizvodima trpali su ih na brodove u podpalublje gdje su ih slagali uspravno stavljajući između njih slamu i šiblje kako se ne bi razbile prilikom nemirnog mora. Dolaskom u luku prema kojoj su putovale, ljudi su sadržaj amfora morali prebaciti u kožne mješine te ih s magarcima ili konjima prevoziti dalje. Nakon što su ih ispraznili nisu ih vraćali natrag pošiljaocu, stoga je zanimljivo spomenuti kako su zbog toga luke postale pravi deponiji amfora. Kako su riješili taj problem ne znam, vjerojatno su ih jednostavno porazbijali.