KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Pag/Ja i more! Eto napokon sam si ispunila desetljetnu želju. NA MORE!
Moj san. Volim more kao i svoju kuću. Na treba mi raskoš, samo sjedenje i gledanje u pučinu; U brodove kako prolaze i more koje grca toplinu. Volim ga, od nekada.
Ali želje su jedno, a mogućnosti drugo.
Mi izvana …dođemo kući, pa samo pospremaj, čisti, spremaj, plaćaj zaostale dugove, koje nismo mogli platiti, jer nismo bili ovdje. I uvijek se nešto iskomplicira, pa nam pojede par dragocjenih dana.
Brojiš dane do povratka, brojiš dane od odlaska. Čak i danas, stalno se žurim, jer mislim da moram natrag.
E, pa ne moram, nikada više …dobro, možda malo u šoping!
I eto krenemo mi … Naime, idem sa svojim curama na Pag. One idu u maškare. Dugo se protegnule te maškare, sad radi turista traju cijelu godinu. Svi krajevi su time zahvaćeni. No kako ove godine nema dosta maškara za cijeli bus, pozvaše i mene.
–Vrlo rado!
-Samo … spavat ćemo u šatoru, vele one meni.
–Pa nema veze, samo da sam ja na moru, odgovorih.
I krenemo mi, Kutina kupi Popovaču, Popovača kupi Ivanić Grad …Nakon prelijepog krajolika, ugledam more, kod Posedarja. Raširim oči. Sanjam li. “Mole”, kako ga zovu djeca …Sad sam i ja kao dijete. Vičem: –More! More!
Dalje se vozimo, ne baš na moje oduševljenje, jer svi krše prometna pravila, gdje god mogu, i ne samo po Pagu.
Otok Pag je krš, trstika i kamen. Smještamo se u gimnastičkoj hali, odmah rade šatore za noć, jer bit će to tri dana ludorija, maškara i noćnog kupanja. Ulazim u manji kabinet, šefica kaže ...pošto ste vi starija žena, spavat ćete na debeloj strunjači. Pa dobro, izdržat ću valjda tih tri dana.
Smjeha je tu stalno i puno. Zvučnike su postavili na hodniku, muzika trešti do obale, koja je udaljena 50-tak metara, dan i noć.
Cijeli dan se kupamo, na večer su nastupi.
Povorke počnu pred noć. Ugodno sam se iznenadila, kakovih lijepih kostima ima. Nakon nastupa plešu svi – Paško kolo. Tri koraka napred, jedan nazad. Poznato mi to, odnekuda.
Idući dan opet povorka, a na večer su spalili fašnika u lijesu, na Paškom malom mostu, i bacili ga u more. Bio i vatromet.
Sam grad Pag je mali, kamene navožene obale, bez imalo zelenila, hlada nema ni za lijeka. Hotel prazan, samo na nekim balkonima gdje vise ručnici, popunjenno je. To pričaju i gosti, samo Česi, Slovenci i Talijani, i jedan auto iz Berlina.
Hrana je strahovito skupa. Dvije lignje, duge oko10 cm. 75 kn. Još k tome kruh i pomes, 120 kn. E, pa uvijek je to tako bilo. Operi, ožeži! Palačinka (krepes) 17 kn. Kuglica sladoleda, mala, 7 kn.
Za tri dana, ostaneš bez 1.000 kn, niti sit niti sretan. A, piva, ako si možeš priuštiti malu “Heinecker”, jer “Žuja” je preskupa. Ha, Ha.
Samo što su naši snalažljivi. Pričaju mi: -Mi uzmemo polupansion, nadoručkujemo se, i napravimo si sendviče u hotelu za ručak, ( pitamo da li smijemo) a za večeru nešto malo. Eto, ali bili smo na moru!”
Ah, da jako smo se šalile. Naime svih tih godina, kada smo dolazili kući, i sretali nekoga, prije samog pozdrava, čuli smo rečenicu: –“Mi smo upravo bili na moru”. Oh, kako smo to mrzili. Jučer sam svakom, koga sam srela rekla: –Bila sam na moru, i opet idem, jer ja sam sada u Hrvatskoj i moram raditi ko i oni, svako produženi vikend idem nekuda, pa neka se vidi! Smijeha je bilo obilato.
Vratila sam se kući izgorena i izmorena, ali bila sam na moru. Huraaaaaaaa!!!!