DNEVNIK S PUTOVANJA U NJEMAČKU …1. dio
piše: Martina Budimir, profesorica njemačkog jezika Ekonomske škole u Požegi
Kutjevo -Zagreb-Berlin/ Što očekivati od putovanja u grad u kojemu sam boravila već deset puta do sada? Može li išta biti drugačije, izazov ili je to već odavno ispričana priča?
Mogu li uopće drugačije doživjeti Berlin nego na brojnim, do sada uvijek poslovnim putovanjima? Isplati li se žrtvovati sedam dana na moru zbog jednotjednog boravka u Njemačkoj? Može li kontinentalni turizam osobi navikloj, razmaženoj od djetinjstva na boravak na moru uopće biti dostojna zamjena? Kog’ nam je vraga trebalo to što smo još u siječnju kupili zrakoplovne karte za Berlin?! Kada smo već 6 ili 7 godina odbijali prihvatiti poziv u Njemačku, nismo li mogli biti dovoljno mudri i razmišljati o tome kako će ljeto opet biti neizdrživo vruće i kako ćemo vapiti za morem?
Naravno, po hladnoći, u siječnju nam nije palo na pamet kako će teško biti oprostiti se od tjedna na moru jer upravo je to bio razlog svih ovih godina odbiti poziv u Berlin. Kada bismo sve stavili na papir, ispalo je da je novaca, doduše jedva, ili za jedno ili za drugo.
Bila su to neka druga vremena, ne manje teška, ali ipak… I suprug i ja imali smo sreću odrastati u obiteljima u kojima je bilo važno odvesti djecu na more, uživati u blagodatima koje je našoj zemlji podarila priroda, Bog.
Sjećanja iz djetinjstva oblikovala su nas ovakvima kakvi jesmo. Sjećam se prvih ljetovanja svoje sadašnje obitelji, tj. supruga, mene i našeg sina. Svo smo troje prošli raznorazne zdravstvene zavrzlame, koje su, osim za supruga, ali možda i za njega (ipak je glava još na ramenu), završile dobro.
Dakle, prošlo je tek nekoliko mjeseci od suprugove amputacije (zbog bolesti je ostao bez desne noge), a želja za morem bila je tolika da smo odlučili ići pod svaku cijenu. S vremenom je svako ljetovanje bilo mrvicu bolje, počeli smo shvaćati da je ljetovanje ipak odmor, a ne svakodnevna vožnja do plaže, boravak u zajedničkom smještaju, kupanje u ne baš čistom moru u mjestu u kojemu se baš i ne kupa.Gotovo smo svake godine, bez obzira što smo more otplaćivali još mjesecima poslije, nastojali priuštiti si tih 7 dana brćkanja.
Molim dežurne dušobrižnike da mi sad ne drže prodike o tome kako more nije potreba, kako Hrvati žive iznad svojih mogućnosti i slično. Meni je potreba barem se tjedan dana opustiti sa svojom obitelji, maknuti se iz sredine u kojoj provodimo cijelu godinu, i ako si to neću moći priuštiti, pa makar se zavaravala, lagala se i krala sama od sebe, čemu onda sve? Koji je smisao rada kroz cijelu godinu?! Ne, odmor i putovanje nije bačen novac i nitko me neće uvjeriti u suprotno! Odreći ću se nečega drugoga ili trećega.
Uglavnom, da si baš mogu priuštiti dva putovanja godišnje, ne mogu. Stoga sam, već lagano vrijeđajući prijatelje iz Fürstenwaldea, godinama nakon njihovog posjeta Kutjevu, odbijala doći s obitelji kod njih jer to bi značilo da te godine nema mora. I onda se jednostavno dogodio klik. Germanwings više ne leti za Berlin, letove je preuzela Lufthansa, karte su drastično skuplje i treba reagirati stvarno puno ranije kako bi se „uhvatilo“ povoljne karte. I tako i bi. U siječnju je, ponavljam, puno lakše odreći se mora.
Kod mene sve mora biti savršeno, pa je tako i detaljno planiranje programa putovanja počelo već dva mjeseca prije puta. U svojih dosadašnjih deset boravaka u Berlinu, nerijetko sam izazivala zgražanje kolega jer se nisam s njima htjela popeti na Fernsehturm. Nisu shvaćali moje objašnjenje da to (pogotovo zbog cijene) želim ostaviti za obiteljski posjet, jednoga dana, jel’te.
Neke su stvari išle glatko, a neke nikako nisam uspjela savršeno organizirati. Prvenstveno penjanje na Fernsehturm. Suprug, naime, ne smije gore. Šok i nevjerica! Pa zar u civiliziranoj zemlji poput Njemačke još postoji takav oblik diskriminacije?! Zato što je gehbehindert, u slučaju slučaja…
Drugi problem: Na dan predviđen za razgledavanje ne može se u kupolu Reichstaga jer je čiste. Mislim da se redovno čišćenje obavlja jednom godišnje, i to upravo na taj dan. Ne preostaje drugo nego izmasakrirati dan za shopping kako bismo uspjeli popeti se i na kupolu. Penjanje nam baš nije išlo! Mome je djetetu pet dana nakon polaska 10. rođendan, prvi puta leti avionom, i njegovoj mami, kojoj se i inače vrzmaju čudne ideje po glavi, palo je na pamet kako bi ga baš bilo zgodno iznenaditi posjetom pilotskoj kabini. Ni to nije išlo, još jedan fail u planiranju.
Htjedoh generalno očistiti stan, sve zgotoviti prije puta, naravno nije išlo. Na kraju digoh ruke od velikog spremanja i ostavih sve za nakon povratka. Iako smo šest mjeseci unaprijed znali kada putujemo, odabir i kupovina poklona domaćinima ostadoše za zadnji dan. Toliko o savršenom planiranju!
Logistika u Zagrebu bila je savršena. Ostavit ćemo auto kod tatinog brata, a tatin će nas bratić odbaciti do zračne luke, čisto da rasporedimo teret. Hvala im na pomoći! Čekanje na aerodromu, Dominikova znatiželja i napetost prije prvog leta. Ne odustajem, zapravo nisam nikada ni odustala, pitam djelatnicu zračne luke zadužene za nas kao za osobe od kojih je jedna prijavljena kao wheelchair, je li izvediva moja ideja da Dominik posjeti pilotsku kabinu.
„Joj, možete probati, i ja ću pitati, ali znate kakvi su Vam Nijemci, nisu baš nešto sentimentalni pa da im znači nešto činjenica da dijete prvi puta leti i uz to još uskoro ima i rođendan.“ Na kraju je iznenađenje uspjelo, toliko brzo da nisam ni stigla reći „za vrijeme leta“, ali nema veze, dijete je porazgovaralo s kapetanom i vidjelo kabinu izbliza, doduše prije leta.
Kasnije nam je domaćica leta rekla da rijetko koji pilot pristane na takvo što! Ne moram vam opisivati koliko je to oduševljenje izazvalo kod Dominika. A tek polijetanje! Fotoaparat, koji je konačno dovoljno dobar da može snimati i videa, isplatilo se kupiti samo zbog Dominikove face u trenutku kada se avion odlijepio od zemlje.
Dolaskom u Berlin još jedna nelogičnost. Eberhard kasni, iako, niti Nijemci općenito, a pogotovo Eberhard i Brigitte nemaju taj običaj, bar iz mog dosadašnjeg iskustva. Slobodno me razuvjerite. Hvala Bogu, samo problem oko parkiranja! U autu nešto prekrasno, iz CD-playera čuje se hrvatska tamburaška glazba! Sitnice ponekad toliko puno znače …
…nastavlja se