piše: Marija Juračić
Ovog se puta za vrijeme objeda ja i moj zet nismo prepirali, ali ja sam se zbog toga jako zabrinula.
Kada je moj zet uspio pročitati kuda vode nove vladine mjere, onda su te mjere zaista jako prozirne.
Kamo sreće da se vlada od početka držala poante onog starog vica; Mujo, nahrani kerove i ništa ne diraj. Sada bi nam barem nos virio iz onoga u što smo upali.
O čemu se radi?
Ne želeći srezati inertan, ogroman i neučinkovit činovnički aparat, dakle svoju birokraciju, vlada tu birokraciju još povećava, vjerojatno se držeći one; od viška glava ne boli.
Ergo, prema toj genijalnoj zamisli, svaki onaj koji poželi investirati u Hrvatsku, imat će 24 sata na dan, na raspolaganju osobnog povjerenika koji će mu pomoći da se pri osnivanju tvrtke probije kroz džunglu propisa, javašluka, nerada i neznanja mnogih naših ureda, umjesto da se rad tih ureda dovede u red.
Ti povjerenici će stranog investitora prevesti preko svih tih zamki i trapula, baš kao što Krokodil Dandi krči put kroz džunglu pred nekim svojim investitorom.
„A što je s domorocima?“ pitam zeta.
Nije mi odgovorio. Zapela mu kost u grlu.
Nisam mu rekla da ja znam odgovor.
Sve što se na taj način bude zaradilo, uložit će se u najzaslužnije. U vladinu birokraciju.