Preuzeto iz politika.com
Industrijska proizvodnja nekada je obećavala procvat – čovječanstvo neće raditi dosadne, zatupljujuće i ponavljajuće poslove – zahvaljujući robotizaciji i industrijalizaciji to će obavljati strojevi. Ljudima će preostati kreativni poslovi. No, još su se veći utjecaji očekivali u svakodnevnom životu – svi ćemo imati strojeve za pranje rublja, suđa, kupovati ćemo gotovu hranu, uglavnom – vrijeme će se štedjeti na svakom koraku, a od toga ćemo imati financijsku korist.
Konzervirani grah s kobasicom
Pogledajmo jedan takav proizvod. Podravkin “Grah s kobasicom”. Konzerva od 400 grama. U Konzumu u susjedstvu košta 17,99 kn. O ukusima se ne raspravlja – ali većina će se složiti da je riječ o jelu dobrog ukusa. Svi koji znaju kuhati znaju da takvo jelo traži dosta vremena za pripremu, te da je kupnja takvog gotovog jela velika ušteda. Konzerva se kupi, donese kući, podgrije – i pojede. Mljac.
Nažalost, neke stvari nedostaju. Prvo, moramo otići do prodavaonice. Korisno je sjetiti se da čovjek uz takvo jelo bez problema pojede četvrt do pola kruha, što će koštati još par kuna. Kod kuće ćemo još potrošiti nešto sitno plina ili struje, nešto deterdženta i vode. Pritom ćemo potrošiti i nešto vremena. Sve u svemu taj obrok nas neće koštati deklariranih 17,99 nego će se popeti na nekih 23 kn. Mljac, nije loše.
Tanjur graha s kobasicom
Pored Konzuma se nalazi restoran. Onako, stambeno naselje, gableci. Sve u drvu, obiteljsko vlasništvo, lijepa terasa. Dovoljno je sjesti i reći “Grah s kobasicom, molim. Za piće? Ništa, hvala, žurim!” (za drugi dio rečenice treba nešto samodiscipline i vježbe).
Za samo par minuta dolazi tanjur prepun graha, tanjur s kobasicom, beštek i košarica kruha. Nakon obroka zaključak je da je grah finiji, kobasica odlična, cijeli obrok obilniji. Cijena – 25 kn. Kruh se, kako je običaj u zalogajnicama, ne naplaćuje. Ni sol, ni papar, ni čačkalica. I pepeljaru smijemo zaprljati. Ako smo hrabri …i popiti čašu vode. Pranja suđa nema, čekanja nema. Ustajemo, plaćamo. Mljac, mljac.
Rezime
Na ovom banalnom primjeru vidimo da nešto ne štima. Oba proizvoda koštaju skoro jednako, jednako su porezno opterećeni – no dok u prvom morate sve raditi sami, u drugom vas uslužuju, a “potrošeno” vrijeme je manje.
Pa kako to? Iako je riječ o vrhunskoj (domaćoj) tvornici gotove hrane – vrhunskim strojevima za pakiranje, objedinjenom nabavom, isporukom …cijenom ne uspijeva konkurirati obiteljskom restorančiću sa četiri zaposlena?
Veliki pogoni imaju velike troškove. Imaju nevjerojatno skupa postrojenja koja moraju održavati, imaju beskrajno skupu upravu, puno administrativnog osoblja, te agresivan i skup marketing. Dodajmo tu i konkurenciju. Svi ti troškovi se prevaljuju na konačan proizvod – konzervu graha s kobasicom. Tu je, naravno, i transport, marža trgovca i sl.
Je li moguće da umjesto inzistiranja na velikim serijama u mnogim ljudskim djelatnostima treba ponovo otići “u rikverc” i vratiti se “manufakturnom” radu? Kako je moguće da smo upali u takvu zamku i da industrijski proizvodi proizvedeni u ogromnim serijama u dalekim zemljama koštaju tako puno. Kako je moguće da litra npr. Coca-cole (koja je suštinski ipak voda, šećer i svašta nešto) košta više od dvije litre mlijeka? Kako mala uvozna čokoladica tipa Bounty može koštati više od kilograma jabuka?
Je li zapravo šansa ovako malih zemalja kao što je naša odustajanje od velikih gospodarskih subjekata i okretanju “pile naopako” …prvo u potpunosti zadovoljiti potrebe vlastitog stanovništva, pa tek onda, ako se netko istakne po cijeni i kvaliteti …neka se okuša u izvozu i masovnoj proizvodnji. I koliko mi kao građani možemo utjecati na takve pojave? Bi li bilo dovoljno umjesto uvozne čokolade otići na tržnicu i kupiti domaće kruške, a umjesto konzerviranog graha otići u lokalni restoran?