SPECIJALIZIRAN ZA MANIPULACIJU I TOTALITARNO VLADANJE
TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Hrvatska će se morati specijalizirati i odrediti prioritet kako bi izvukla najveću moguću korist iz predstojećeg članstva u Europskoj uniji. Trebamo vidjeti što nam je prioritet u smislu povlačenja sredstava i ulaganja u prave stvari. EU novcem trebamo financirati nešto što će biti zamašnjak, multiplikator u razvoju Hrvatske. (Zoran Milanović)
Najavljivao je promjene, programe, planove, rješenja, obećavao izvući Hrvatsku iz beznađa. Veliki dio javnosti je povjerovao, ponadao se razrješenju krize i izvlačenju Hrvatske iz recesije, ozdravljenju hrvatskog društva, ali i njegovu oslobođenju od totalitarnog nasilja i vladanja.
Kako će on i njegovi ljudi, njegov “Tim“ biti onaj zamašnjak koji će pokrenuti Hrvatsku, njenu ekonomiju i gospodarstvo. Kako se ima stručnosti za spas od potpunog urušavanja i propadanja. Kako će se napokon ostvariti onakav poredak koji za cilj ima zajedničko dobro, a ne samo dobro onih koji imaju vlast-moć.
Na danim obećanjima vjerovalo se, između ostalog, u oživotvorenje jednog uspješnog, pravednog i stabilnog društva. Vjerovalo se da u dvadeset i jednom planu nova vlast ima i plan razvoja, to jest osiguranje pune zaposlenosti, kao glavnog preduvjeta razvojne politike i glavnog preduvjeta uspješnog, pravednog i stabilnog društva.
Na danim obećanjima stvorilo se i uvjerenje kako je novi premijer “specijaliziran“ i da će on, kao takav, sa svojim “Timom“ izgraditi efikasnu tržišnu privredu sa pravednijim i humanijim proizvodnim odnosima, kao i cjelovitu, čvrstu i postojanu strategiju održivog rasta koji će obuhvatiti cjelinu.
U štošta se vjerovalo i mnogo toga se očekivalo, dok je danas potpuno jasno kako Milanović nema nikakav plan razvoja, kako ne postoji i kako Hrvatska danas nema ni jedan strateški plan za bilo što.
Današnja vlast nema nikakve ni teorijski razrađene ni praktički ponuđene mogućnosti i plana izlaska iz krize. Hrvatska opet ima vladu koja je nesposobna, koja ne valja, jer valjanost i sposobnost jedne vlade određuje se po sposobnosti iste da ispuni zadaće koje su joj postavljene. Ova Vlada to ne može. Ona nije ispunila obećanja i zadovoljila očekivanja.
Da bi sve to mogla potrebno je, prije svega, imati stručno usavršenog premijera,koji je stekao osobno znanje, specijalizirao se za tu funkciju, a to nema. Kad bi imao stručnog znanja i da je stručno usavršen ispunila bi se obećanja i zadane zadaće, donosile bi se potrebne i kvalitetne odluke i rješenja.
Ovo što Milanović nudi i prezentira sve je već viđeno, a to viđeno svodi se uglavnom na uzimanje novih kredita, zaduživanje države i njenih građana u čemu se sastoji sva filozofija današnje razvojne politike i politike izlaska iz krize i recesije. Kako će to i dalje biti specijaliziranost i prioritet Milanovićeve politike pokazuju reakcije većine medija i oduševljenje vladajućih koji su odluku Fitcha o očuvanju kreditnog rejtinga proglasili ogromnim uspjehom.
Uspjeh je to za vladajuće, jer će se i dalje moći uzimati “povoljni“ krediti kako bi se moglo i stiglo otplaćivati stare, odnosno kako bi se moglo otplaćivati kamate. To što će se i dalje povećavati i glavnica i kamate uopće nije bitno.
Budući da su i mnoge dosadašnje vlade uglavnom provodile politiku zaduživanja države, koja je Hrvatsku gurnula u teško dužničko ropstvo, opravdano se može postaviti pitanje, koji je bio i koji jest stvarni smisao, bit, svrha i cilj provođenja takve politike ??
Tim problemom bavili su se, proučavali ga i analizirali stručni pojedinci u Hrvatskoj. Jedno od takvih analiziranja i proučavanja, temeljeno na odličnosti poznavanja te problematike, govori i pojašnjava da je, kad je riječ o problemu koji se zove hrvatski inozemni dug i utvrđivanje stvarnog iznosa hrvatskog inozemnog duga, uz to nedvojbeno vezan kriminal najtežeg i najgoreg oblika. Zašto?
Jer, tumači se, stvarni iznos hrvatskog inozemnog zaduživanja, izvor i iznos zaduženosti, kao i projekti i lokacije gdje je ino-dug završio nisu utvrđeni, odnosno postoje kontradiktorni podaci o tome.
Podaci o zaduživanju RH prodajom državnih obveznica zabrinjavajući su prema tajnim dokumentima vlade. Ali niti ne postoji kontrolni element, odnosno, nije poznato za što su vlade potrošile, na koga su dodatno zadužile državu, niti je moguće utvrditi tijek novca od prodaje državnih obveznica.
Prema navodima, ne može se pronaći gdje je plasirano na desetke milijardi eura inozemnog duga, koliko se zadužila država i postoji sumnja kako se zapravo radi o fiktivnom zaduživanju, pri čemu je novac u konačnici završio na privatnim računima fizičkih i pravnih osoba te različitih fondova.
Dosadašnji izgovori kako je novac potrošen za izgradnju modernih autoputova ne pije vodu jer, navodi se, te investicije ne prelaze 10 milijardi dolara, a osim toga izgradnja autocesta zatvarala se kroz koncesijsku financijsku konstrukciju.
Autoceste su projekti koji su se trebali samofinancirati kroz naplatu cestarina, pa je neodrživa teorija o autocestama kao glavnim potrošačima inozemnih kredita, tvrdi autor. Zbog ovakvih sumnjivih tokova novca iz inozemnih izvora autor postavlja pitanje, je li Hrvatska uistinu toliko zadužena, i koliko je zadužena?
On govori kako prema analizi tehnologije pranja novca, postoji velika vjerojatnost da je inozemni hrvatski dug prenapuhan i izmišljen, jer se radilo o kružnom kolanju novca koji je na kraju završio na privatnim računima.
Pozivajući se na druge izvore, koji su pisali o sprezi hrvatske politike i bankarske mafije, autor govori kako je novac od prodaje državnih obveznica polagan na račune pouzdanih banaka s kojima su surađivale hrvatske vlade. Nakon toga novci bi se prebacivali na izdvojene tajne račune koji nisu provedeni u proračunu, da bi potom uslijedilo prebacivanje novca na račune stranih poslovnih banaka.
Vrlo često se to događalo kod banaka koje su u suvlasničkom ili poslovnom odnosu s bankom u RH. Sa stranih računa u ino bankama novac se prebacivao na račune posebnih fondova i poduzeća osnovanih u inozemstvu isključivo zbog legalizacije ili pranja novca ilegalno izvučenog iz Hrvatske.
Kasnije bi se ti fondovi ili investicijske tvrtke iz inozemstva, a zapravo pod kontrolom hrvatskog financijskog klana, pojavljivali kao investitori u Hrvatskoj i kao kupci vrijednih poduzeća, banaka, nekretnina, hotela…. Riječ je zapravo o kupovanju hrvatskih nekretnina i tvrtki novcem koji je opljačkan inozemnim zaduživanjem države.
U drugoj varijanti, novac koji bi dospio na račune u ino bankama koristio bi se kao depozit za novo kreditno zaduženje, i novac bi napravio još jedan krug da bi na kraju ponovo završio na privatnim računima.
Takva financijska rješenja u jednakoj mjeri koristila je i Račanova i Sanaderova Vlada. Zbog pranja novca preko PBZ-a i otvaranja tajnih računa u PBZ-u, Slobodni sindikat podnio je u 2008 godini kaznenu prijavu USKOK-u protiv Bože Prke. Preko tih računa, prema prijavi, transferirano je više od pola milijarde eura utajenih državnih sredstava, govori autor.
Sve ove navode može se demantirati samo i jedino na način da se hrvatskoj javnosti prikaže izvor i iznos zaduženosti, kao i projekte i lokacije gdje je ino-dug završio. Da se prikaže za što su vlade potrošile, na koga su dodatno zadužile državu i tijek novca od prodaje državnih obveznica. U suprotnom su navodi vjerodostojni, točni, istiniti !
Osobno ni malo ne sumnjam u ovu analizu i prikaz koji pokazuje za što su uglavnom bile specijalizirane neke dosadašnje hrvatske vlade. U današnjoj sjede ljudi iz Račanovog vremena pljačke koji znaju “svoj posao“ i, ako je po tome suditi, nije teško za pretpostaviti kakva bi mogla biti njihova glavna preokupacija i prioritet.
Specifičan odnos i ove Vlade s bankama koje posluju u RH i imaju jedan specifičan zaštićeni status sugerira na dosadašnju praksu. Bankama se pogoduje. Prema tumačenjima osigurava im se da budu oslobođene poreza na dobit koju strani vlasnici izvuku iz hrvatskih podružnica transferirajući je u inozemstvo.
Tolerira im se, između ostalog, i kada smanjuju dobit kako bi platile što manje poreza knjižeći fiktivne i frizirane fakture iz zemlje i inozemstva. Između svega to još govori, da nova vlast snažno puše u kapitalističke i izrabljivačke diple, jer s druge strane građane oporezuje i opterećuje novim i sve težim nametima, da nije vlast u interesu naroda, već u interesu krupnog kapitala.
Dosadašnji “razvojni“ planovi i “razvojna“ strategija nove vlasti urodila je još gorim socijalnim i političkim posljedicama. Još je veća nepravednost u društvu nego prije, veći je porast siromaštva. Još je veće bogaćenje privilegiranog sloja.
Raste nezaposlenost, padaju plaće, povećava se nejednakost, pada osobna potrošnja i životni standard. Režim nije sposoban zadovoljiti osnovne potrebe građana. Gorka i bolna istina više se ne može skriti i zato Milanović, čijoj politici je manipulacija postala zaštitnim znakom, plasira novu obmanu, novu “nadu“.
Sad bi buduća sredstva iz EU fondova trebala biti zamašnjak i multiplikator u razvoju Hrvatske. Najjasniji primjer kako i to može biti zabluda jesu upravo zemlje Europske unije, kao npr. Španjolska, Grčka, Portugal, Irska, Bugarska, Rumunjska , pa i nova zemlja pred bankrotom Slovenija koje su ta sredstva također koristile te u početku ostvarile privid uspjeha, a u konačnici jedno veliko ništa.
Od tog sitniša koji će RH dobiti ulaskom u EU, a zbog kojeg se odrekla suverenosti i teško stečene slobode , vrlo korisnije bi bilo raditi na povlačenju pokradenih financijskih sredstava iz stranih zemalja čiji je iznos, prema navodima i procjenama američkog senata, a prema pisanju istog autora, samo u razdoblju od 1991-2008 godine narastao na 50 milijardi dolara. S obzirom na sve, do sada izneseno i napisano, takav scenarij nije za očekivati.
Hrvatski građanin danas može samo sanjati boljitak, pomak na bolje ili povišeni standard života. Ova vlast mu to ne može ostvariti, jer nije sposobna za to. Toga kao da su mnogi i svjesni pa, pod dojmom medijske i političke manipulacije, sanjaju i maštaju da će uistinu ostvariti i uživati boljitak i bolji standard kad Hrvatska uđe u EU. Međutim EU ne brine standard hrvatskih građana.
EU zahtijeva, i njoj je samo bitna, poslušnost onih koji su bespogovorno spremni na ustupke i kompromise moćnom neoliberalizmu, čiji je EU projekt i tvorevina, neoliberalnoj politici, “vrijednostima“ i pravilima neoliberalnog kapitalizma ( jednog od najgorih društveno-ekonomskih i civilizacijskih modela koji uopće može biti), a kojima zauzvrat jamči monopol vlasti u Hrvatskoj.
Na hrvatskom primjeru, i ne samo na njenom, gdje se i novi premijer odlučio i specijalizirao za oblik vladavine koji se temelji na monopolu vlasti i njezinom izvršavanju bez ograničenja i odgovornosti, za apsolutnu i ničim ograničenu vlast, vidljivo je da EU ne brine ni sloboda , niti razvoj demokracije. Da je brine moralo bi u tom slučaju biti reagiranja na Milanovićevu totalitarnu i tiransku vladavinu, na suspenziju demokracije i pravne države.
Na vladavinu koja se temelji i na oholosti, bahatosti, osobnoj volji i hirovima. Vladavini koja je isključila narod iz vladanja i koja se ne obazire na zakon i pravila, koja se ravna po vlastitoj naravi.
Takvu vrst vladavine naziva se i vladavinom samosilnika, a samosilnici kad prijeđu granicu izdržljivosti i snošljivosti propadaju uslijed prezira i mržnje puka, ali i srdžbe Njegove ( Izaija 13,11 ).