Lustracija i (ne)opravdana očekivanja ili Komunistička Hrvatska (ne)može egzistirati u Europi
piše: Mirko Omrčen
U Hrvatskoj se nakon osamostaljenja stalno i sistematski nameće i širi uvjeravanje da su Srbi jedini element koji je bio nositelj totalitarnog obilježja u komunističkom režimu bivše Jugoslavije i da su Srbi jedini element koji je bio progonitelj i uništavatelj svega što je hrvatsko. To nije istinito.
Mnogi članovi bivšeg SKH također su bili taj element. Sudjelovali su i sprječavali svaku mogućnost izražavanja volje građana. Prisiljavali ih da zaniječu svoje mišljenje o državi i društvu. Uskraćivali su prava stotinama tisuća ljudi i progonili zbog drukčijeg ideološkog i političkog uvjerenja ili svjetonazora. Svaki i najmanji otklon od državnog mišljenja proglašavali su za laž i zločin, te pod prijetnjom progona progonili njih, njihove bližnje, ili njima bliske osobe.
Sistematski vremenski neograničeno povrjeđivali su ljudske slobode i represijom zabranjivali pravo na slobodu izražavanja, sprječavali politički pluralizam, te posebno društvene i religiozna grupe progonili najrigidnijim načinom. Nisu poštivali fundamentalne principe državnopravnosti, kao ni internacionalne ugovore i na taj način su praktično volju i ciljeve komunističke partije postavljali iznad zakona. Mnogi su činili najstrašnija zla prema domovini i svom narodu.
Najstrašniji progonitelji Hrvata i uništavatelji svega što je hrvatsko bili su upravo Hrvati-komunisti, od sudjelovanja u poslijeratnim masovnim ubojstvima, u deportaciji, u prisilnom radu, te kasnijem konstantnom organiziranom psihičkom i fizičkom teroru, ubijanju i progonu. Progonili su svim sredstvima, a mnogi su smaknuti upravo od hrvatske ruke. Mnogi utamničeni i zatvarani te u tijeku istrage ili zatvora brutalno podvrgavani fizičkom i psihičkom mučenju tj. podvrgnuti nečovječnom tretmanu.
Mnogim Hrvatima i građanima Hrvatske oduzimali su njihovo vlasništvo i djedovinu i ograničavali ih u njihovim pravima. Onemogućavali u obavljanju njihova zanimanja, posla i službe. Onemogućavali u akademskoj i drugoj izobrazbi.
Omogućavali su stjecanje prioriteta-prednosti i koristi svima koji su se udruživali u progonu, zločinu i izdaji. U izdaji, jer su se udružili sa stranim – srpskim okupatorom i gotovo pola stoljeća održavali ovo djelomično opisano stanje i uz pomoć okupatora ga i osiguravali.
Režim baziran na komunističkoj ideologiji i u Hrvatskoj, upravo preko hrvatskog vodstva-hrvatskih komunista, bio je zločinački i nelegitiman. KPH bila je jedna prezira dostojna, zločinačka i izdajnička organizacija čije je djelovanje osiguravalo osobnu korist i služilo okupatoru, odnosno ostvarenju tuđih ciljeva i interesa. Za počinjene zločine, za sve gore opisano, i ono neopisano, snose punu odgovornost svi oni koji su komunistički režim kao funkcionari proveli u život.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je svaki totalitarni poredak, s posebnim naglaskom upravo na “komunistički/socijalistički“ poredak
Usvojene su i rezolucije: rezolucija o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25.01.2006 godine i rezolucija o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena 27.06.1996 godine.
U ovoj od 1996. godine, Parlamentarna skupština VE “preporučuje“ postkomunističkim zemljama razgradnju totalitarne ostavštine nekadašnjih komunističkih sustava kako bi se spriječila restauracija bivšeg totalitarnog režima i omogućilo uspostavljanje pluralističkih demokracija zasnovanih na vladavini prava i poštivanju ljudskih prava.
Način od kojeg treba poći u razgradnji naslijeđa autoritarne prošlosti je postizanje pravde bez provođenja revanšizma prema pripadnicima bivšeg režima.
Između ostalog, preporuča se progon i kažnjavanje pojedinaca za izvršena krivična djela u vrijeme komunističkog režima, kao i kažnjavanje za ona krivična djela koja u vrijeme kad su počinjena nisu bila propisana nacionalnim zakonodavstvom. Uvjet je da se takva djela po općim pravnim načelima smatraju pravno nedozvoljenima.
U slučaju kada se takvim djelima krše ljudska prava, ne isključuje se odgovornost, ako se postupalo po naredbi. U svrhu preispitivanja autoritarne prošlosti VE smatra da nije dovoljno poduzeti samo mjere krivičnog gonjenja pripadnika bivšeg režima, već i provesti posebne pravne mjere-postupke tj. lustraciju i dekomunizaciju.
Jedno i drugo preporuča se primijeniti prema akterima bivšeg komunističkog režima koji su vršili svoje ovlasti u suprotnosti s osnovnim demokratskim načelima i pri tome kršili osnovna ljudska prava. Tim mjerama onemogućuje se svima onima koji su držali visoke službene položaje u bivšem sustavu da obnašaju vlast u novom demokratskom sustavu. Stoga lustracija i dekomunizacija predstavljaju “zaštitu novo-uspostavljenih demokracija.“
U skladu s preporukama VE primjena lustracije ne smije biti politički zlouporabljena i u tom postupku potrebno je utvrditi individualnu krivicu, poštujući pravo na mogućnost nevinosti i provoditi postupak utvrđivanja odgovornosti u skladu sa zahtjevima sustava vladavine prava.
U rezoluciji su precizirana pravna i društvena priroda i karakter lustracije. Lustracija nije politička čistka, već pravna mjera koja se provodi unutar pravnog okvira. Njome se zabranjuje obavljanje javnih funkcija svima onima koji su svojim postupcima i djelovanjem kršili ljudska prava-lustracija za takve da, ali ne i za sve i protiv svih dužnosnika bivšeg političkog sustava.
Prvenstveno se odnosi na predsjednika, premijera, članove Vlade, članove Sabora, zaposlenike tajnih službi, članove uprave u državnim poduzećima, sudstvo, urednike i novinare i drugo.
Svi oni koji su bili nositelji nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnim službama ne bi smjeli biti nositelji vlasti i imati visoke političke funkcije u novom demokratskom sustavu. Svima onima koji su sudjelovali u radu ili na bilo koji drugi način surađivali s tajnim službama bivšeg sustava te prilikom javnog djelovanja kršili ljudska prva i slobode jasno se i otvoreno rezolucijom Vijeća Europe daje na znanje sklanjanje iz javnog života…
Deklarativna stajališta Europe
Prema članku Vijeća Europe i Hrvatska je, kao nova demokracija, dužna ispraviti nepravednosti nanesene tijekom totalitarnog režima i provesti zakonske sankcije protiv onih koji su sudjelovali u kršenju ljudskih prava i nanošenja zla. No unatoč odredbama i rezolucijama u Hrvatskoj lustracija i dekomunizacija nisu oživjeli.
Nositelji nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDBA i mnogi drugi koji su sudjelovali u opisanim zločinima i danas su nositelji vlasti i imaju visoka politička mjesta u “demokratskoj“ Hrvatskoj. U Hrvatskoj je restauriran bivši komunistički sustav.
Mnogi od zločinaca sudjeluju u stvaranju politike, ili u administraciji kojom se upravlja svakodnevni život u našoj zemlji. Nesmetano uživaju u bahatoj, barbarskoj, neciviliziranoj i nedodirljivoj vlasti. A sve to pred očima, i u “demokratskoj“ Europi.
To govori da su očekivanja mnogih u Hrvatskoj, kako će Europa inzistirati, zahtijevati ili uznastojati na lustraciji i dekomunizaciji u Hrvatskoj, bila neopravdana, ali i da su uredbe i rezolucije Vijeća Europe samo deklarativnog karaktera, da su samo izjavne- neistinitog stava.
Naime, kad stajališta Europe po tom pitanju ne bi bila samo deklarativnog karaktera tada bi se svim tranzicijskim-postkomunističkim zemljama već u pristupnim pregovorima nametnulo stroga pravila Unije koja bi se odnosila na lustraciju odgovornih komunista u svim bivšim komunističkim zemljama, pravila o raščišćavanju društva kao nužnosti za konsolidaciju demokracije i zdravog razvoja. Lustracija međutim nije bila nikakav preduvjet za ulazak kroz briselska vrata. Dakle niti interes Europe.
I u našoj zemlji je to pitanja prepušteno “savjesti“ nove, odnosno stare vlasti, a nova-stara vlast nije čak donijela niti Zakon o lustraciji. Dok su prilike ovakve niti neće, jer nijedna vladajuća skupina u povijesti nije samu sebe lustrirala, a osi toga u Hrvatskoj je zakonodavac upravo onaj kojeg treba maknuti s tog položaja.
Stvarni interesi Europe
Dok Europa po pitanju lustracije nije nametala stroga pravila i uvjet ulaska u Uniju, s druge strane je zemljama pristupnicama već u pristupnim pregovorima nametala neoliberalnu politiku kao uvjet ulaska u Uniju i to u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi. Bilo je govora zašto je tome tako, a može se i podsjetiti.
Naime, neoliberalizam i njegova doktrina već odavno su prepoznati kao sredstvo i način putem kojeg se neoliberalni kapitalizam širi i raste, ostvaruje ekspanziju. Ta doktrina je način pomoću kojeg međunarodni financijski kapital ostvaruje svoje interese i idealno rješenje za ekspanzionističku politiku i preduvjet novog neokolonijalnog pokoravanja, držanja u podčinjenosti i dominacija nad nerazvijenima.
Koncepcija ekonomske tranzicije privatizacija, slobodno tržište i slobodan opticaj financijskog kapitala te ukidanje subvencija i deregulacija propisa koji ometaju ulazak na tržište samo je scenarij pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomije, preuzimaju bogatstva i resursi, zemlja pretvara u koloniju i drži u podčinjenosti. Zato se i nametala kao uvjet ulaska u Uniju.
Zajednički interesi
Nakon urušavanja komunizma hrvatski komunisti dobro su procijenili dolazeću opasnost od promjena. Stvorili su opći konsenzus radi ponovnog preuzimanja vlasti i istu i preuzeli. Brzo i lako su se transformirali u socijal-demokrate (SDP) , kršćane-demokrate(HDZ) i slično.
Uvidjeli su i bili svjesni snage neoliberalizma i globalizacije kao i ogromne mogućnosti koje im pruža-da prikupe-pokradu silna sredstva rukovodeći sami privatizacijom i da samim time upravljaju cjelokupnim nacionalnim bogatstvom te tako dugoročno osvoje i zadrže vlast. Zato su bez puno promišljanja postali zagovornici i pristaše neoliberalizma ne misleći na posljedice.
Dojučerašnji protivnici kapitalizma preko noći su postali najgovorljiviji zagovornici ekonomije “slobodnog tržišta“ privatizacije, liberalizacije, deregulacije da bi pogodovali sebi, ali i stranim korporacijama i neokolonijalistima.
Kad su oni sami u pitanju, “trud“ im se veliko isplatio. Smatra se i piše kako se raznim oblicima pljačke, ratnog i pretvorbenog profiterstva našu zemlju do kosti ogulilo, ali i upozorava da je prava vlast, s milijardskim kapitalom u bankama na Kajmanskim otocima, Djevičanskim otocima, Jersey, Guemsey, Lichtensteinu i ostalim poreznim utočištima, čvrsto ostala u rukama Udbaša, te kako se njihova snaga iskazuje u nedodirljivosti opljačkanih hrvatskih resursa – zaštićeno bogatstvo od preko 32 milijarde dolara ( sredstva dovoljna da se podmiri cjelokupni dug države iskazan po Slavku Liniću) deponirano u bankama poreznih utočišta tabu je tema svih garnitura vlasti i nitko niti ne pokušava ishoditi povrat tog novca u zemlju, iako je to, tumači se, moguća bankovna transakcija.
Na temelju toga poruku ministra financija Slavka Linića treba shvatiti kao šalu kad govori da će se utvrditi tko je krao, kako je krao i tko se obogatio, te kako će Vlada sankcionirati prijevare i građanima jasno poručiti: “Eto vidite, ti su krivi za krizu i za uništenje Hrvatske.“
Činjenica jest da se u ugostiteljstvu krade, međutim prava istina je da za krizu i uništenje Hrvatske odgovornost leži na preobraćenim komunistima, a samim time i na ministru Liniću kao zaštitniku “velikih riba“ , ali i kao akteru politike pogodovanja neoliberalnom kapitalizmu i neokolonijalizmu, koji osvaja hrvatska bogatstva i hrvatsko tržište, eksploatira je i s kojim hrvatski komunisti čine jednu ujedinjenu frontu i ruku pod ruku vode borbu i prljavu kampanju protiv svih onih nastojanja i pokušaja da se hrvatsko gospodarstvo i Hrvatska zaštite od tuđe grabežljivosti. Protiv svih onih koji su glavni izvor otpora zajedničkim interesima komunista i neokolonijalista, a ti interesi jesu daljnja privatizacija-pljačka kojom se omogućuje preuzimanje nacionalnih bogatstava.
No to nije i jedini razlog “ljubavi“ i “suradnji“. Bitan razlog koji komuniste prisiljava na “ljubav“ i “suradnju“je hrvatska zaduženost.
Naime, dok se svih ovih godina zemlju pljačkalo, dotle su se sve hrvatske vlade zaduživale( Račanova, u kojoj je sjedio i Slavko Linić, za 10 milijardi eura), a valja reći i zašto se zemlju zaduživalo. Nije se zaduživalo samo zbog toga kako bi se kupovanjem socijalnog mira što duže održale političke garniture na vlasti i tu vlast koristile za pogodovanje svojim i tuđim interesima. Zaduživalo se da bi se i taj zaduženi novac mogao krasti.
U Hrvatskoj se odavno upozorava kako je uistinu teško pronaći gdje je plasirano na desetke milijardi eura vanjskog duga. Opravdano se sumnja kako se tu zapravo radi o fiktivnom zaduživanju, pri čemu je veliki dio tog novca u konačnici završio na privatnim računima fizičkih i pravnih osoba te različitih fondova. Najupućeniji u tu problematiku, tko je, kada i kako “zamračio“ taj novac, svakako je i današnji ministar financija.
Krediti su se nudili hrvatskim vlastima kao nagrada za primjenu i provedbu “reformi“, a u konačnici su našu zemlju odveli u dužničku ovisnost. Suradnja je stoga jedna nužnost, jer svaka druga politika ugrožava nove strane kredite, a oni su također nužnost, jer gubitak kredita i potpore stranih moćnika znači ,između ostalog, i nemogućnost kupovanja socijalnog mira . Sveukupno gledajući može dovesti do gubitka vlasti. U tom slučaju i dolazak domoljubnih opcija na vlast. Time i do lustracije, a samim time i do konačnog kraja udbaško-komunističke klike u Hrvatskoj, kako one u HDZ-u tako i one u SDP-u, ali i drugdje ..
Međutim gospodari brinu o svojim slugama, bar dok im trebaju. Stoga su očekivanja o lustraciji komunista u Hrvatskoj, po europskoj inicijativi, sudeći po svemu, bila neopravdana.
Komunistička Hrvatska moći će egzistirati u Europi sve dok hrvatski komunisti budu znali očuvati svoj vazalni odnos. Dok budu pogodovali interesima kapitala i neokolonijalizma. Odnosno, dokle god neoliberalna doktrina ne bude imala alternative u Hrvatskoj, ili dok imperijalisti u potpunosti ne ostvare svoje interese u našoj zemlji, dotle niti hrvatski komunisti neće imati alternative, gledajući iz perspektive europskih centara moći.
Njemačka kao nada
Njemačka je nakon ujedinjenja po hitnom postupku provela lustraciju. Povodeći se njenim odlučnim stavom, ali i “naklonošću“ te zemlje prema našoj zemlji i našem narodu, u zadnje vrijeme iznose se stavovi i uvjerenja kako će Njemačka potaknuti pitanje lustracije i u Hrvatskoj.
To nije objektivno za očekivati. Njemačka politika prema drugima, pa tako i prema Hrvatskoj, uvijek je bila proračunata i podređena isključivo vlastitim koristima, ciljevima i interesima. Već sam pisao kako u vrijeme Titove Jugoslavije hrvatski emigranti nisu imali nikakvu zaštitu od progona i likvidacija sa strane jugoslavenskih tajnih službi u Njemačkoj. Većina ( na desetke njih) je likvidirana upravo na Njemačkom tlu. Njemačka je uz Ameriku bila i glavni pomagač održavanja i očuvanja Titova režima.
Hrvatska danas Njemačkoj treba za njene ekonomske i strateške interese i ciljeve, a oni su dominacija na ovim prostorima i daljnje širenje na istok.
U ostvarenju svojih ciljeva Njemačka je imala do sada dobar oslonac u objema frakcijama bivšeg SKH, i u SDP-u i u HDZ-u. Za očekivati je da će eventualno inzistirati na lustraciji komunista u Hrvatskoj tek ako njeni interesi na ovim prostorima, budućom politikom komunista, budu dovedeni u pitanje.
Oslobodi nas od zla
Pojam lustracija dolazi iz doba starih Rimljana, kojima je čin lustracije označavao ceremoniju očišćenja od nekog zla. Metode slične lustraciji (ostracizam) primjenjivane su u antičkoj Grčkoj protiv onih građana koji su ugrožavali demokraciju i njene vrijednosti u polisu. Oduzimala su im se sva građanska prava i dugogodišnji progon izvan polisa. Metode slične lustraciji poslije Drugog svjetskog rata primjenjivale su se u nekim europskim zemljama nakon pada fašizma: u Francuskoj(eruption ili očišćenje), u Italiji (defašizacija) i u Njemačkoj (denacifikacija). Komunističke čistke imale su isti cilj, ali su poprimile ekstremne i najbrutalnije oblike, pa su danas njihovi izvršitelji upravo osobe nad kojima se radi lustracija.
Lustracija u Hrvatskoj je izostala. Nisu ispravljene stare nepravde. To je razlog da se generiraju nove, da se nastavlja spirala nasilja i zla. Restaurirani komunizam danas u našoj zemlji novim metodama krši ljudska prava, ograničava i uskraćuje slobode, isključuje ostale i onemogućava istinski politički pluralizam, a to nije razvijanje demokracije, nego novog totalitarizma i diktature i u svemu tome disciplinirane praznine.
Činjenje zla vlastitom narodu jedna je konstanta hrvatskih komunista, a konstantno činiti zlo može samo opsjednut i zarobljen zlom. Za oslobođenje od zla i lošeg, i u srcu i u duši, pomaže molitva.
Osobito je uslišna Molitva Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Glasi: Okrunjena Djevo božanske ljepote, Čudotvorna Gospe Sinjska, Majko sve dobrote! Utječem se tebi svojoj nebeskoj Zaštitnici i Majci. Usmjeri me putem Božje volje. Zaštiti mene i sve za koje te molim od svakog zla, obrani od zloga duha i čuvaj od grijeha ….
Kršćanski je za svu braću i sestre i sam se moliti, osobito, ako ih je zlo zarobilo. U tom slučaju preporuča se Molitva za oslobođenje: O Gospodine, Ti si velik, Ti si Bog, Ti si Otac, molimo te, po zagovoru i uz pomoć arkanđela Mihaela, Rafaela i Gabriela, da naša braća i sestre budu oslobođeni od Zloga koji ih je zarobio …. ( Iz knjige “Oslobodi nas od zla“)