U spomen na mog djeda i imenjaka koji me naučio loviti ribu i plivati na Savi.
IZ DRUGIH MEDIJA …politika.com
Djed je bio rođen 1909. Kao mali imao je nesreću, zabila mu se velika udica somarica u oko tako da je cijeli život nosio povez preko oka kao gusar.
Znači, nesposoban za vojsku. Tako je dočekao početak WW2 živeći sirotinjski sa svojom ženom i kćerkom.
Naravno, nije ga uzela ni jedna vojska, a Bogu hvala prolazile su razne vojske kroz i pored sela (ustaše, domobrani, partizani, Čerkezi na konjima, se razme i Švabe kako ih ovdje od milja zovemo.
Mislio djed, kako će to sve proći i bez njega, za prošli rat je bio mali, sada nesposoban, pa se polako privikavao na to da i nije svako zlo za zlo, a pamti kako je bio nesretan kad je izgubio oko na Savi u čamcu.
Naime …na tzv. uže sa mnogo udica, dalmatinski …parangal lovio je ribu na Savi onako poluprofesionalno i dok mu se jedan som jako otimao u čamcu druga udica sa parangala mu se zabila u oko.
Mislio se kako je strašno nesretan, neće moći vojsku služiti a kod nas se govorilo da tko nije sposoban za vojsku nije ni za ženidbu, kako ga cure ne budu htjele i sl.
Međutim …budući je bio prilično pristao mladić koji je znao svirati usnu harmoniku i frulu, našla se i za njega cura, ali u trećem selu iz još veće sirotinje nego što je sam bio.
Tako, 1942 dolazi kući sa Save, a kod kuće ga čeka seoski glavešina, zvali su ga Tabornik (ustaški povjerenik za mjesto).
Isti mu neuvijeno priopćava da je određen za rad u Njemačku budući ne može u vojsku, eto ima samo to jedno žensko dijete ,a moraju “dati” nekog , odredili su njega u nekom tamo seoskom povjerenstvu.
Uvijek se klonio politike, ali eto politika se nije klonila njega.
Puno puta mi je rekao: “Nisam imao čime podmititi”
Pokušao je razgovarati s glavešinom, ukazati mu na činjenicu da u selu ima njih podosta koji bi bili po nekoj pravdi, prije njega na redu, tj. potpuno zdravih, neoženjenih i bez djece koji nisu niti u jednoj vojsci, da su njegova dva brata u domobranima i sl. …ali nije išlo.
Ovaj mu je dao neki papir -objavu- pa je treći dan, najprije pješice 15 km, do mjesta gdje postoji pruga, pa vlakom do Siska, gdje su ih skupljali, prozivali i smještali u vagone.
Za Njemačku.
Tamo su ga rasporedili na rad “kod nekog Bauera” (Bauer=seljak), a radilo se o već vremešnom čovjeku čiji su sinovi (2) bili u Wehrmachtu a koji je bio sa dvije snahe i sitnom dječurlijom na povećoj farmi koju nije mogao sam održavati, pa su mu pedantni Nijemci nabavili besplatnog slugu.
Pričao je djed, da mu je bilo dobro kod Švabe, radilo se umjereno, jelo se dobro što je za ono vrijeme bila velika stvar.
Nedostajala mu je obitelj, ali što se može, mora se trpjeti, mnogima je i gore, tješio se.
Znao sam ga priupitati, kad sam i ja već poodrastao, je li je pored imanja održavao i gazdarice čiji su muževi soldati na frontu, na što bi samo zažmirio na preostalo mu oko i pravio se da traži nešto po džepovima.
Jednom je samo nakon jedne čašice previše (volio je piti rum) komentirao, kad smo ga zezali za Helgu u smislu da, je li mislimo da Tabornik nije obilazio babu -“zato me i poslo u Njemačku”, na što bi baka ratoborno klela da se stari vrag nalokao pa divani svašta, a mi je u čudu gledali.
Uglavnom, 1945. došao djed iz Njemačke u novom odjelu, sa dva kufera puna robe i koječega, a glavni zgoditak mu je bio “tranzistor”, kako je on zvao radioaparat i kojeg i ja pamtim.
Ne bi me čudilo da je negdje tamo kod rodbine na tavanu, još ispravan.
Morao je slušati vijesti, navukao se na politiku, kao neki forumaši ovdje.
Dolazi 1991. Djed je prebacio 80-tu, a baka je umrla par godina ranije.
Redovno ga obilazim. Selo je na prvoj liniji, kao i mjesto gdje ja živim.
Uvijek ga pitam nedostaje li mu što, treba li što …iako znam da se ostala rodbina dobro skrbe za njega, a i imao je nešto mirovine.
Jednom mi kaže da bih mu trebao nešto nabaviti.
-Vidiš …kaže …kuća mi je zadnja u sokaku prema polju, susjeda nema, tamo se puca, a ja ništa nemam, donesi mi nešto što široko tuče, ja od svoje kuće nikud ne idem.
Bilo mi malo smiješno, evo već treći rat je dočekao i sada mu bude: treća sreća …naopako.
Nabavio sam mu lovačku sačmaricu i nekoliko patrona, te mu ostavio jednu bombu, popularno zvanu kinder jaje.
Bio je sretan kao … ma pravo sretan.
Iako je imao TV uglavnom je preferirao slušati svoj tranzistor.
Da bi priča bila interesantnija ne smijem zaboraviti na slijedeće:
Sjećate se kako se opirao odlasku u Njemačku pa je Taborniku navodio druge koji “bi bili prije njega na redu”.
E da …kasnije 43,44 kada je ponestalo topovskog mesa, nije više pomagalo ni podmićivanje, pokupilo ih što u ustaše što u domobrane i većina ih se nikad nije vratila.
Često je znao nabrajati imena: -Pera, Mata, Iva, Joža… otprilike sedamdesetak iz sela se nije vratilo, a ja sam eto preživio.
Još se sjećam jednog njegovog komentara, kada smo pretresali ove koji su izbjegavali rat 1991. eventualnu mobilizaciju, pa su Hrvatine glumile izbjeglice u Njemačkoj …podosta njih iz sela.
–Mene su silom otjerali a oni sami odoše služiti kod Švabe.
Umro je kod kuće 1994.
Zbog sahrane sam dobio slobodno iz postrojbe. Taj dan su dvojica mojih poginuli a jedan bio teško ranjen.
Javili su mi to pred sam ukop. Sjećam se da sam pomislio u trenutku dok sam bacao grumen zemlje na lijes u raci, da me možda svojom smrću spasio …tj. da mi je zadnji put pomogao.
Inače, mene je od svih unuka i rodbine najviše i neizmjerno volio, iz onog njegovog jednog oka uvijek bi bljesnula iskra sreće kad me vidi, valjda zato što sam dobio njegovo ime.