Preneseno iz politika.com
Gdje je nestala ljubav, nježnost, zaštitnički odnos, gdje su mirišljava pisma, nervozna iščekivanja telefonskog poziva, gdje su duge večernje šetnje, razgovori na klupici u parku, gdje je nježno šaputanje, gugutanje i ono blesavo nadmetanje:
-Prvo spusti ti slušalicu.
-Ne! Pjvo ti.
-A daaaj pjvo ti, znaš da s tobom ne mogu ni telefonsku vezu pjekinuti.
Potom slijedi zajedničko:
-Hihihihihihihihihihihihihihi!
-A daaaj tiiii! Vojim te! – i tako u nedogled dok uho od slušalice ne zaboli.
Nisam to radio – svega mi, ali pouzdano znam da neki jesu. Moja malenkost je ipak bila malo pragmatičnija, pokoja pjesma, frljavi akord na gitari i tu i tamo kakav lirsko-prenemagački SMS u kasne sate. Dobro, priznajem, jednom sam iskoristio u obliku SMS-a i onaj poput potplate od konobarske cipele izlizan Štulićev stih..:
-Riječi su iste kao i gomile ljudi, nije nužno znati za sve. Izaberi za sebe samo one prave – volim te.
…i rekao da je to moje pjesničke napaćene duše djelo. Oprosti Johnny, daj adresu, šaljem pare, nisam ja ko’ iz Croatia Recordsa one fukare.
Nego, odakle dopiru ova moja promišljanja sada u ovim godinama ljubavničkog smiraja i zaklona u mirnoj luci obiteljskog života?
Izvor njihov je u zvuku koji nastaje prilikom zatvaranja automobilskih vrata na stajalištu preko puta željezničkog kolodvora u Dugom Selu. Ne znam jesam li izuzetak po pitanju praćenja tog fenomena, ali jednostavno sam fasciniran činjenicom koliko puno o ljubavi se može naučiti za samo desetak minuta sjedenja u autu ispred kolodvora, dok čekam ženu.
Dolazi vlak, polako ulazi u stanicu, masa već stoji na vratima, da nisu automatska iskakali bi valjda kao u filmovima o divljem zapadu. Na parkingu, osim mene i mog auta, još 7-8 automobila stoji sa vozačima na svojim mjestima. Od tih 7-8 barem četiri-pet ih radi u leru …to je prvi znak, nestrpljivi su, čeka ih dnevnik, utakmica ili već nešto.
Iz vlaka izlaze ljudi, prema ovima u leru nastupaju sredovječne žene, vidno umorne, masnih lica i od jeftinog bezvremenskog tafta načetih frizura. Otvaraju vrata bez riječi, sjedaju/uskaču onako kao sportaši u bob na zimskim olimpijskim igrama dok auto već kreće a vrata se zatvaraju uz onaj tupi zvuk koji nadjača i Boba Marleya iz mojih zvučnika.
-Dvadeset godina braka …najmanje, djeca slabo uče, knjige skupe, a i maturalac je na ovoj plaći …pomislim dok pratim sljedeću scenu.
-No woman no cry …PRASSSSSSS …oh my little sister, don’t she’d no tears …prolomi se zrakom.
-Uuuuuuu, ovo je “tridesetka”, djeca se poženila/udavala, podgrijane večere, TV serije i ljubići na kiosku za 29,99.
I tako redom..
Sa druge strane, ovi sa ugašenim motorima ne žure nigdje, sve izlaze iz auta i onako sa nogom na pragu i laktom na vratima se naviruju prema kolodvoru. U njihovom smjeru nastupaju djevojke, odokativno do tridesetak godina starosti, kosa je fino ispeglana, mnoge još usput popravljaju puder gledajući se u ono džepno ogledalce, svježe su, odmorne.
Prvi susret pogledima izaziva osmijeh kako kod onoga što se nalaktio na Golfa tako i kod mlade dame, ovaj puta on uskače hitro u auto (ipak bi bilo previše da ode na njenu stranu kao pravi gentleman) i ispruži se ne bi li dohvatio kvaku s unutarnje strane suvozača te gurne vršcima prstiju vrata kako bi njegova djeva sa što manje muke ušla u tricu.
Slijedi kratko čavrljanje, smijeh, poljubac, zagrljaj, mahanje rukama u stilu:
-Ovoliku je glavu imala riba! – sve u stanju ushićenja i transa koju zaljubljenost nosi. Vrata čak nisu ni zatvorena čitavo vrijeme tog procesa, nego tek onako naslonjena silom opruge, nakon nekoliko minuta pali se auto, vrata se gotovo nečujno zatvaraju i zagrljeni par u trici odlazi u sumrak.
Ahhhhh..šest mjeseci veze, leptirići, gugutanje i sva ta sranja sa rokom trajanja.
Mene iz duboke zamišljenosti budi kucanje na staklo. Pogledam desno, ono žena moja draga, gleda me i vrti kažiprstom po sljepoočnici. Trgnem se brzo i otključavam vrata.
-Pa dobro šta se zaključavaš!? …pita me dok sjeda u auto.
-Ma ništa, slučajno sam laktom centralno stisnuo, nego, jesi ti to sada zalupila vrata? …pitam.
-Normalno da jesam, pa neću se voziti sa otvorenim vratima! …odgovara.
-A koliko jako si lupila? …opet ću ja o vratima.
-Šta “koliko jako?”, jel s tobom sve ok nešto si mi blijed? …govori dok me zagledava u čudu.
-Ma jesam, sve ok, barem te nisam dočekao sa upaljenim motorom, još tinja …onako zamišljeno zborim.
-Šta tinja? …pita me.
-Ma ništa, trkeljam …dok palim auto i polako odlazim u noć.