Bloger Krule
Na fejsbuku imam 2 budale za prijatelje. Jedan je Malbašić, drugi je Mirić. Sudbina je htjela da su obojica po zanimanju informatičari, što je definitivni dokaz da su budale. E sad… ova budala od Malbašića (sjedio jednom sa njim u birtiji, on pio makijato ja pelin… en ti informatiku), u jednoj izmjeni komentara, nazvala ovu drugu budalu, Mirića:
– Lijeni Dalmatinac (bez brige, oni se vole)
… i ja sad razmišljam… taj pojam „Ljeni Dalmoš“… svi ga koriste. Aj reci da ne? Kad u nekvom razgovoru spomeneš Dalmatince, uvijek ide ovo „ljeni“. Jel to istina ili nešto drugo? Ajmo vidit…
Bilo to prije 2 godine, bio ja u Dalmaciji. Parkiram auto, izađem iz istog, upeklo ono Sunce, kobasice moš peć na asfaltu… i pičim ja pješice uzbrdo ka budala, znoj mi se do guznih spojeva slijeva. Pičim ja tako i prolazim kraj nekve lokalne birtije kad čujem:
– A di žuuuuuriš ebate!?
Okrenem se, vidim sjedi na terasi jedan deda od cca 70 godina. Reko:
– Deda el vi to meni govorite?
– En ti Isza, el još ko drugi žuri ubrdo?
Bogami, vidim… ja sam jedina budala koja u 5-oj piči ubrdo… reko:
– Deda, bogam… niko.
– Ae… unda… di žuriš ebate… pa neće ništa pobić!
Odma sam posluša dedin savjet i prebacio u drugu. Bogami onako polako, ispelja ja sam sebe na vrh te uzbrdice… i stvarno, da mu jebeš mater, ništa mi pobjeglo nije. Deda je ima pravo!
Ajmo se vratit 300 godina unazad.
Kad uzmeš onu moju ličku budaletinu, u 5 u jutro… skviče prasci, krave, kokoši, tuke, konji, žirafe, tuljani, nema ko ne… jebli mater ka da dižu životinjsku bunu, oće krava sa vilama da te probode. Oš neš, on se mora dić u 5.
Onda beri onu repu, kuvaj krumpir u kotlu pa ga gnjecaj, pa jebi mater svoju… pa nosi prascima i daj im jesti… pa nosi onu kantu punu hrane pa nemeže istrest u korito jer 10 prasaca naguralo glavu ka da se penzija djeli… i kako nije ima s kim pričat u 5 u jutro, uvijek je priča sa prascima:
– O jebla vas mati luda, eto vam rane jebla vas rana… što skvičite… smirte se pička vam materna. Miiir gicane… o miiiir ćaća vas jeba!!! (uvodio reda u prasećaku u 5 u jutro)
Vidle krave da si naranio prasce pa vrište i one. Pa trči pomust krave, pa kad si je već ispraznio, moraš nešto i ubacit unju ako je oš opet pomust. Pa muzeš a ona se ritne pa ŽVEEEZ, ode ona kanta… pa opet priča sa kravom:
– O vraže jeba mater svoju… o nogu slomla dabogda ćaća te ludi jeba. Miiir Jagoda… Rumenka… Cvjetkaaa MIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIR!!! (a kao Dalmatinci temperamentni?)
Jel pomuza krave i bacio im sjena iz šajera, već mu dvajs kokoša na ramenu, ka onom što u gradu hrani golubove. Oće kokoši jesti. Pa aj po šrota pa bacaj onaj šrot po dvorišti, ka sumanuta budala. Taman kokoši nahranio, konj rže u štali… žedan je… oće da ga vodiš na pojilo. Oćeš konje odvest na pojilo, vrišti žena iz podruma:
– Mileeeeee, moramo krumpjere okopat!!!
– O jebli te krumpjeri da te jebli!!!
Pa odi sa konjima dolje, pa se vrati nazad… pa aj u krumpjere… pa se vratiš iz krumpjera, pa misliš gotovo je, pa opet žena:
– Ajmo brat kuruze!
Pa beri kuruze pa se jebi po cjel dan, pa taman obereš kuruze… veli:
– Mile a da odeš s konjima u šumu po drva, eto zime!?
Pa se jebi, vuci konje, pa žagaj drva pa izvlači sa konjima… i taman kad pomisliš da je to to… skviče prasci, daj im opet jesti. Misliš ako nahraniš prasce da je to to, opet žena:
– Ajmo sjeno pobrat, kiša će!
Pa skači ka klokan, sa jednog kraja na drugi… jedini spas od te muke ti je smrt. Gdje ste vidjeli Ličana koji umire da žali za životom? – ama jedva čeka da ode… bar će na miru biti. Uglavnom, to je tako bilo i uz to, da ne bi bilo, da je sam to sve radio… radilo je to još njegovo 10ero djece.
Ajmo sad u Dalmaciju…
5 je u jutro. Ako je ljeto, već je 46 stupnjeva. Ako je zima, onda je bura, koja daje osjećaj od minus 54 ka da si u Sibiru.
Ko nije staja na buri u sred zime, nek mi ne sere da lažem jer sam ka bauštelac u Kvarneru to osjetio, misliš da će ti se kosti rasut po podu od hladnoće… zna sam zvati mater u Liku i vikat joj da ću umrijet, ubi Bože, a nemaš se gdje sakrit.
Uglavnom, nije bilo potrebe da se budi u 5 u jutro, jer ako i izađe van odma je mrtav. Kad bi se i probudio i izašao van, okonjeg sve sami kamen i kamenjar.
Od životinja ima je koze i ovce, a one su same sebe čuvale jer ko normalan čuva ovce i koze na + 46 i – 54? Ako je htio nešto pojest, mora je otić na barku i otisnut se na parsto metara od obale. Onda bi bacio u more udicu, vršu, štoliveć… i sad… ako oš ulovit ribu za ručak, što moraš raditi? – ČEKATI.
Dakle, sjedio bi ka kakav panj u onoj barci i čeka po 3 sata da zagrize. Nakon 6 sati ČEKANJA i jebade na južini (ovaj u Zagrebu lud kad čeka kod zubara 5 minuta a Dalmoš može pola dana sjedit ispred ordinacije, bez da trepne, a tlak mu i dalje 90/40) doša bi kući sa 6 riba. To bi bacio na gradele i pojeo. Dok bi nama u Lici međed polomio grane od šljiva pa mu jebavali majku u stilu:
– Kato majku mu jebem, eto međed opet potrga sve šljive… pičkam ona materna divlja!!!
… Dalmoš je pobra vinovu lozu koja izniknula iz onog kamena i napravio vina, il ako je grožde slabo rodilo, onda je radio lozovaču (za ove moje 2 informatičarske budale, lozovača je ZIP-ovano vino), da ga duže zimi grije.
Prasac kojeg su imali, nikad nije moga preći 120 kila, za razliku od naših ličkih prasaca koji su bili teži od najtežeg ministra u Vladi, po 300 kila, a nije moga preći 120 kila jer nek mi neko pokaže prasca od 300 kila koji je preživio buru i ljeto od 100 stupnjeva.
Naš lički špek koji je kompletan bijel, zovemo „sapun“… Dalmatinci su o tome mogli samo sanjat, pa im je špek bio krt i mesnat. Što se tiče masnoća kao sastavnog dijela prehrane, od prasca to nisu mogli dobit pa su onda brali masline.
Maslina nije ka kuruz, šenca i krumpir da se moraš jebavat oko nje cijelu godinu… jer da kuruz niče iz kamena, ni moj Likota se neb jebava okonjeg. Pobrale bi se masline i napravilo ulje… i to su bile masnoće.
Što se tiče vode, moj Likota bi do vode imao 200 metara jer nema jebene kuće uz koju ne teče potok, a Dalmoš je po vodu iša 20 kilometara… pa ti ljeti kad pricvrči, trči i žuri po vodu. Ko normalan trči dvajs kilometara na + 46 stupnjeva? – maratoni se odgađaju u tim uvjetima… al zato je Dalmoš iša s noge na nogu… polako… bez žurbe… i jel mu voda utekla? – nije.
Onaj moj blentavi Likota trča ka da će mu neko potok ukrast. Dok je Likota imao obradive zemlje za usrat se, Dalmoš je morao prvo maknuti sav kamen sa ledine da bi mu se ukazalo 30 kvadrata obradive površine, otud one hrpetnine kamena a sa strane 30 kvadrata „njive“. Aj, aj makni 100 tona kamena? Pa ko u žurbi miče kamen?
Eto ja sam na baušteli, pa kad mičemo kamen ručno, to traje i traje. Što se tiče, onog poznatog dalmatinskog temperamenta… i to je izmišljotina, jer dok je moj Likota pičkarao i bio temperamentan po cijeli dan… Dalmoš bi planuo 2 puta u godini dana… al jebi ga, kad je netko cijelu godinu miran pa 2 puta plane, on je uočljiv, a otud i temperamentan.
Kad 500 godina živiš na ovaj gore način, to nije ljenost… to je stil života. U današnje vrijeme, kad ti mobitel zazvoni već u 7 u jutro, pa te jebu na poslu cijeli dan, pa aj tamo, pa aj vamo, razvlače te ka konjinu, jebu te na svakom ćošku… otići ljeti u Dalmaciju je NEPROCJENJIVO, jer Dalmatinci su svo ovo vrijeme ostali isti… mirni, 2 put godišnje temperamentni, jednostavno kul.
I tako, prije 2 godine, sjedim u dvorištu kod mog prijatelja Stipe… Dalmatinca… roštilja on svinjsko meso jer eto, ipak sam ja Likota, zna Stipe da se od ribe ne mogu najesti… pa velim ja njemu:
– Neću ja dugo, ne bi da ti smetam.
A on meni:
– Sidi en ti Isza… tek si doša! (a već sam 4 sata sjedio kod njega)
P.S. Imam promociju knjige u Zagrebu… tamo 14.12. Ovi na fejsu već znaju, pa ako je netko od vas zainteresiran, nek mi se javi na mail da mu objasnim detalje. Mail je:
bloger.krule@gmail.com
Javite se… 😉
Ako sve ode u kurac, ja bi da Dalmacija neode