PUT ISTINE

PISMO JEDNOM LIJEČNIKU ...drugi dio

piše: Dražen Radman
… Jesmo li uistinu toliko bolesni da ne shvaćamo da smo svi mi, zapravo, umirući ljudi kojima je potreban spasonosan lijek? Jesmo li zaista toliko slijepi da ne shvaćamo da bez lijeka za vid ne možemo ništa drugo nego glavom tući o neki zid?

Jesmo li uistinu toliko hromi da ne shvaćamo da bez lijeka za hod mi ne možemo a da ne posrćemo i padamo kroz ovaj nepredvidiv i strmovit život?

Da, bolesni smo, slijepi i hromi. Ovako ili onako. I polako, ali sigurno, umiremo. Treba hrabrosti da se to prizna. A i za to se treba prignuti, tražiti pravu pomoć, a ne ostati previsoko. Ili predaleko od nužnog liječenja.

Da, potreban nam je liječnik koji dobro zna od čega sve bolujemo. Koji ima lijek za sve bolesti, među kojima grijeh ima uvijek smrtonosan učinak ako se ne ukloni i primijeni posebna ”operacija”. Stoga, i liječniku je potreban liječnik.

Potreban nam je, dakle, nadliječnik, a ne nadriliječnik, iz jednostavnog razloga što nemamo u samima sebi moć da budemo i ostanemo zdravi.

Mi, naime, znamo mnogo toga što bismo trebali i što ne bismo trebali, ali ipak nemamo  prave snage to učiniti. Razlog je jednostavan – zakon lanaca u nama je jači. Što više lanaca, to veća težina na duši. A što veća težina na duši, to veća tvrdoća cijelog srca.

A iz srca, kažu, sve proizlazi. I dobro to kažu.

Nameće se zaključak, kako god okrenuli ovu priču, da nam je potreban zahvat, operacija na srcu. Da, na srcu. Jer srce – to smo mi. Oni koji jesmo. Onakvi kakvi jesmo. Ljudi s mnogim šumovima na srcu. Ljudi s olovom na srcu. Ljudi puni strijela u tom istom srcu.

Ljudi puni rana i ožiljaka na srcu. Ljudi s pregršt tuge na srcu. Ljudi s pregršt ljutnje i gorčine u tom istom srcu.

Ljudi sa zavišću, ljubomorom, škrtošću i sebičnošću – u tom istom srcu.

Ljudi s prijevarom i krađom u srcu. Ljudi s hvalisavošću i s krhkom dobrotom i ljudi s dovoljno ”baruta” u sebi da povrijedimo čak i one najdraže u tom istom srcu.

A što drugo reći doli napokon sjesti na balkon, na krevet ili na klupu i priznati: ”Da, ja sam bolestan čovjek… Treba mi operacija…na srcu…”

Vi dobro znate da kad srce ne kuca kako treba, onda mora poštovati simptome koji upućuju na ozbiljnu, čak i na smrtonosnu bolest. Bolje

otvoreno reći, nego blagim izrazima škakljati uši.

Mora u stalno prisutnim simptomima kao što su: nemir, strah, bijes, laž, prijevara, blud, mržnja, očaj, gorčina, sebičnost, ravnodušnost, ovisnost, kukavičluk…, prepoznati sasvim dovoljno uzroka koji stežu i truju to isto srce.

Ti uzroci ga, inače, toliko ispunjaju i obuhvaćaju svojim malignim nitima, ali mu neki drugi glasovi, tj. sile, ne daju da vide istinsku težinu bolesti.

Naime, postoje sile, ponikle u srcu tame, koje dahću za vratom bolesnika govoreći mu da njegova bolest nije strašna i da nitko nije savršen.

Zle sile stalno za vratom dahću i zadobivaju brojne bitke usmjerujući pogled bolesnika na druge ljude koji su uvijek gori ili bolesniji od njega, pa je i samim time i on bolji, čak veoma dobar čovjek. Šapuću mu nježno da ne smije misliti na simptome, da se ne opterećuje teškim temama jer odgovori na njih ne postoje.

Dakle, dahću i govore da nije strašno malčice pogriješiti jer je život ionako jedan jedini. Kažu da ga kao takvog treba što brže, više, bolje iskoristiti. Dahću i čine sve da izbace iz bolesna srca misao da postoji dobro i zlo, da postoji krivnja, da postoji Bog i Njegov moćan lijek i Odgovor.

Dahću, a posebno počnu režati na nečiji spomen potrebe kajanja, a polude kad netko dođe do bolesnika i kaže mu da postoji Onaj koji duboko zahvaća i liječi svaku bolest srca.

Te sile, sasvim razumljivo, postaju veoma nemirne kad se bolesnik počne približavati stolu za operaciju jer zna da bi se tamo, nakon operacije, moglo dogoditi nešto strašno: ozdravljenje njihovih dotadašnjih podanika!

Ozdravljenje koje uključuje neobičan mir, radost, sigurnost, ljubav, nadu itd., upravo ono što nije opipljive i prolazne naravi, oko čega su se podanici najviše brinuli bivajući prevareni zamamnim dahtanjem koje im je uvjerljivo zarobljivalo srca lažima. S vremenom su te laži dobrano ispreplele cijelo srce tako da se ono ne bi ni obaziralo na ozbiljne simptome bolesti.

Doktore, i vi ste, kao i svatko od nas, savim dovoljno bolesni i opasani raznim žicama laži iznutra.

I vama je, baš kao i svakome od nas, potreban jedan drugi liječnik, liječnik koji jedini može zahvatiti duboko u srce prodirući i do najdubljih pora, čupajući iz njih tvrdoću i grijeh, tj. samu smrt.

I vi biste, baš kao i mnogi vaši pacijenti koji sebi ne mogu dopustiti da su bolesni, najradije pobjegli od operacijskog stola na kojemu se, gle paradoksa, treba dogoditi krucijalna zamjena: staro za novo, odnosno smrt za život.

Prokleto bolestan ponos u čovjeku je toliko jak da bi učinio sve, baš sve da izbjegne ono što jest najbolje za njega samoga. Da, učinio bi sve da ostane svoj.

Ali, što će ti da budeš i ostaneš svoj ako si prepun olova i čeličnih niti koje te vuku na dno i čine frustriranim, ponekad i nemogućim za suživot s drugima? Što će ti da ostaneš svoj, ako ustrajno isijavaš simptome zbog kojih brišeš one  preostale plemenite kutke u sebi koji ukazuju da si za nešto više i za nešto bolje rođen?

Što će ti da ostaneš svoj ako to znači život bez mira, bez ljubavi, bez nade i radosti? Jer, suprotno od spomenutog – jest bolest. A bolest je prijateljica smrti, zar ne?

Doktore, oprostite, možda Vas zamaram glupostima pa odmahujete rukom. No, možda jednom dođem baš na Vaš odjel zbog neke druge bolesti pa uspijemo koju minutu dulje porazgovarati. Možda ću biti manje ili više mlad ili star i možda ću biti lakše ili teže bolestan. Ali, ono što znam, jest to da nema teže bolesti od bolesti srca.

Naime, s novim srcem, oslobođenim sile koja mu je dahtala za vratom, sve se drukčije nosi i sve drukčije izgleda. A to je zbog novog vida koji daje uvid u objavljenu tajnu Božju.

To je i zbog novog hoda koji čovjeku daje smjer da ne mora lutati gubeći se u bespućima uzaludnih pokušaja pronalaska sreće u vidljivim i opipljivim stvarima.

Na koncu, doktore, svi znamo da ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Stoga, onaj tko drži da je zdrav i da ne treba liječnika, neka ostane po strani. Sam je to izabrao.

A oni koji barem slute da su možda uistinu bolesni, neka ispitaju stvar. U skrušenosti srca svoga mogli bi iznenada dobiti uvid i poći prema onom stolu, odnosno križu, jednostavno i bez zadrške.

Mogli bi, preporođeni, doživjeti stvarnost ljepote zdravlja poklonjenu od Onog koji ne odbija ni jednog pacijenta koji moli za operaciju. Štoviše, svakog gleda u oči i ohrabruje ga riječima: ”Dođi k meni, ti koji si umoran i opterećen. Ja ću te odmoriti. Ja ću te ozdraviti. Samo dođi.”

Liječnik je to bez granica, bez predrasuda, a s beskrajnom strpljivošću i ljubavlju koja postoji i bez premca je u cjelokupnom zdravstvenom sustavu.