piše: Dražen Radman
Za 10-ak dana, ako Bog da, s familijon ću otići na Šoltu (na 10-ak dana), odakle su moji roditelji… To se nekako zove – poći godišnji odmor. Pa sam stao malo razmišljati o tome.
Mnogi danas i nemaju priliku poći na jedan takav odmor. Mnogi bi dali ne znam što da mogu napokon otići (daleko) negdje kako bi ‘napunili baterije’ ili kako bi pustili ‘brigu na veselje’.
U svakom slučaju, različiti ljudi imaju različitu predodžbu o svom godišnjem odmoru. No, nerijetko, uvjerio sam se u to, mnogi ljudi ne dožive ono što su očekivali da će im se dogoditi na tom odmoru. Zapravo, čest je slučaj da se vrate s tog odmora ‘teži’ nego kad su se uputili.
Osobno, ne mislin da je godišnji odmor nužno i pravi odmor, jer pravi odmor se odnosi kudikamo više na naše unutarnje stanje, nego na tjelesno. Zato toliko ljudi kaže da se nije uspjelo za vrijeme godišnjeg odmora – odmoriti. Jednostavno su ponijeli sa sobom, tj. u sebi svoje standardne terete koji nisu napustili svoje stanište tek tako, pukim prelaskom tijela na neku ‘egzotično-romantičnu’ destinaciju.
Destiny čovjeka ipak najviše ovisi o onome što u sebi nosi tijekom cijele godine. Naravno, to je opet povezano s onim što čovjek tijekom te godine prikuplja za hranu svojoj duši.
Bez dobre (i za nju prigodne) hrane, duša gladuje, a tijelo ne miruje. Makar i cijeli mjesec netko bio ‘na odmoru’ često se vrati frustriraniji nego kad je otišao. Jer čovjek sa sobom ne ostavlja, nego nosi – svu svoju prtljagu i razne terete. Od nekog posla, mjesta ili od nekih ljudi može se pobjeći, ali od sebe – svakako ne može.
Stoga, poći ‘na odmor’ mogla bi biti dragocjena stvar ponajviše ukoliko tamo negdje čovjek odluči zastati, uzeti vrijeme da zaviri u svoju nutrinu te ako dopusti priznati da tu ima nečega što ga mnogo više opterećuje i umara od bilo kakvih drugih okolnosti …
Možda se, onda, upravo tu, na godišnjem odmoru otvore i neki novi prostori u duši koja, a da to često i ne zna, čezne za nepatvorenom ljubavlju i mirom koji dolazi odozgor. Od Stvoritelja svih divnih destinacija.
Jer onaj koji nas je stvorio jest i onaj koji može i hoće, ako mu se dopusti, iz staroga stvoriti novo, iz izgubljenoga pronađeno, iz umornog odmorno …
Hoću reći, Onaj koji je stvorio čovjeka, nije ostavio tog istog čovjeka da se iscrpljuje u krugu vlastitih zabluda i zamisli o tome gdje se to srećai mir nalazi.
Nije ostavio umornog čovjeka da se, zapleten, sasvim umori,
okopni i nestane. Stvoritelj mu je pružio i pruža mu ruku, šaljući mu razne znakove …
Ponekad nije stvar u tome da se sve nevolje suvremenog života – samo izdrže.
Ponekad je stvar u tome da se iz tih nevolja – iščita što nam Bog osobno govori kroz njih …
Jer se, siguran sam, radi o odmoru koji je mnogo duži od mjesec dana
i ne ovisi o destinaciji na kojoj se čovjek nalazi.
To je uvijek tako kad se vlastita destiny preda u ruke Onoga koji zna, može i hoće …
”I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu
zli dani i prispiju godine, kad ćeš reći: ‘Ne mile mi se.’ Prije nego
potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde…” (Propovjednik 12:1-2)